GRADIŠKA – To što se Gradiška u medijima sve više dovodi u vezu s rekordnim kreditnim zaduženjima i megalomanskim projektima vrlo upitne opravdanosti, lokalnim vlastima ne predstavlja prepreku da se upuštaju u sumnjive i skupocjene javne nabavke.
Više od milion konvertibilnih maraka ova lokalna zajednica će platiti privatnoj firmi „Zavod za vodoprivredu“ d.o.o iz Bijeljine za izradu projektne dokumentacije za razvoj i unapređenje vodovodnog sistema kojim upravlja gradiški „Vodovod“.
Ponuda bijeljinske firme izabrana je pregovaračkim postupkom „bez objavljivanja obavještenja o nabavci“.
A izbor „nije bio težak“, pošto je to ujedno bila i jedina prispjela ponuda.
I dok u gradiškom „Vodovodu“ tvrde da je ova nabavka bila neophodna, a opozicija i dio javnosti negoduju, gradonačelnik Zoran Adžić odlučio je da izbjegava odgovore na „nezgodna pitanja“.
Uz činjenicu da je posao dodijeljen privatnoj firmi poznatoj kao favorizovanoj u procedurama (sumnjivih) javnih nabavki jasna su i upozorenja institucija i organizacija civilnog društva da bi ovakvu vrstu postupaka trebalo izbjegavati kao netransparentnu i pogodnu za zloupotrebe.
Javno „bez obavještenja“
Ugovor o predmetnoj nabavci između Grada Gradiške i „Zavoda za vodoprivredu“ potpisan je 15. februara 2021. godine. Vrijednost ugovora je
910 437 maraka, bez PDV-a, a rok za njegovu realizaciju je 24 mjeseca.
Kao kriterij za izbor najpovoljnije ponude uzeta je „najniža cijena“, a pošto je „Zavod za vodoprivredu“ dostavio jedinu ponudu, ona je svakako bila i „najpovoljnija“.
Iako je riječ o visokoj cijeni usluge, od ponuđača nije tražena garancija za ponudu niti garancija za izvršenje ugovora, što ovu nabavku čini posebno rizičnom.
Upravo je na zloupotrebe u procedurama javnih nabavki „pregovaračkim postupkom bez objavljivanja obavještenja o nabavci“ nedavno upozorila i Agencija za javne nabavke Bosne i Hercegovine.
Iz ove agencije su ukazali na potrebu da se kod javnih nabavki u kojima se naknadno primjenjuju pregovarački postupci (što je karakteristično u ovom slučaju, prim. aut.), treba pristupiti tako „kako bi se situacije korištenja i primjene ove vrste postupka kao najnetransparentnijeg postupka svele na minimum i objektivizirale što je više moguće u skladu sa odredbama zakona o javnim nabavkama“.
Uočeno je, upozorili su, i da su razlozi za primjenu ovakvog postupka „paušalni i često se sastoje u prepisivanju odredbi iz zakona o javnim nabavkama bez potkrepljenja potrebnim objektivnim dokazima“.
Upravo takvo, paušalno navođenje zakonskih odredbi, vidljivo je i u obrazloženju javne nabavke kojom je Grad Gradiška milionski posao dodijelio „Zavodu za vodoprivredu“.
U obrazloženju je navedeno i da je postupku prethodio konkurs za izradu idejnog rješenja, što po zakonu omogućava primjenu ovakve metode javne nabavke.
Konkurs je bio raspisan 04. septembra prošle godine, a 25.12. prošle godine je objavljena informacija o pregovaračkom postupku sa „Zavodom za vodoprivredu“.
Međutim, to što zakon ostavlja ovakvu mogućnost (pa i mogućnost njegovog paušalnog tumačenja), ne znači da je ovakav postupak javne nabavke opravdan.
U Transparency International BiH, kažu da je nesporno da ugovorni organ sam odlučuje o izboru odgovarajućeg postupka javne nabavke. Međutim, oni ukazuju i na propuste koji se na ovaj način omogućavaju.
„Nesporno je da bi se provođenjem jedne od otvorenijih i transparentnijih vrsta postupaka (kao npr. otvoreni postupak) omogućila aktivnija konkurencija pa samim tim i potencijalno niža ponuđena i zaključena vrijednost zasnovana na nadmetanju između dva ili više ponuđača“, kažu u Transparency Internationalu.
Od usvajanja zakona o javnim nabavkama, Grad Gradiška je prvi put proveo ovakvu proceduru nabavke. Bar tako se navodi u „Izvještaju o realizaciji godišnjeg programa rada gradonačelnika i gradske uprave za 2020. godinu“.
Pitanje je zašto se lokalna vlast sada odlučila na tu praksu.
Međutim, na pitanja koja smo mu uputili 2. jula gradonačelnik Adžić nije odgovorio.
Javnost je ostala uskraćena za njegovo objašnjenje zbog čega ova lokalna zajednica ulazi u rizičnu javnu nabavku, a ako je ona uopšte bila neophodna, zar se drugačijom, zakonom propisanom procedurom, nije moglo doći do povoljnije ponude i uštede javnih sredstava!?
Rasipništvo lokalne vlasti
Da će insistirati na objašnjenju ove i drugih javnih nabavki gradske uprave, tvrde u gradiškoj opoziciji.
Šef kluba odbornika Partije demokratskog progresa u gradskoj skupštini Radislav Dončić tvrdi da se radi o bahatom rasipanju narodnog novca.
„Gradska vlast i gradonačelnik Adžić, nastavlju rasipanje javnih sredstava sumnjivim poslovima o čemu je, bojim se, i u ovom slučaju riječ. Javne nabavke u kojima se pojavljuje samo jedan ponuđač su način da se nekome namjesti posao i da se isisaju sredstva iz budžeta. To i jeste razlog zbog koga se sve radi netransparentno, daleko od javnosti, ali i gradske skupštine. Zbog toga ćemo insistirati da nam gradonačelnik odgovori na brojna pitanja, a pitanje je između ostalog gdje i u čijim džepovima završava novac iz budžeta grada“, izričit je Dončić.
Za razliku od njega, direktor „Vodovoda“ Sandro Zeničanin kaže da je vrlo zadovoljan izabranom ponudom.
„I te kako je neophodan jedan ovakav projekt, kako bismo sagledali kapacitet vodovodnog sistema. Postoji namjera proširivanja vodovodne mreže na dio sela u Lijevče polju zbog čega moramo znati kakvi su kapaciteti. Mi smo zbog toga sagradili jedan novi bunar na vodozahvatu. Izuzetno smo zadovoljni što je posao dodijeljen „Zavodu za vodoprivredu“ s kojim inače imamo odličnu saradnju“, kaže Zeničanin. On samu proceduru javne nabavke koju je izvršio grad Gradiška nije želio da komentariše ističući da on tu ne vidi ništa sporno.
S druge strane, kritičari ovakvog odnosa gradonačelnika Adžića i lokalne vlasti prema javnim sredstvima i rizičnim nabavkama tvrde i da, bar u ovom trenutku, nije postojala nikakva potreba za ovakvom nabavkom i kako kažu, rasipništvom.
Dugogodišnji rukovodilac u gradiškom „Vodovodu“ (ime poznato redakciji) kaže da je opštepoznata činjenica da ni 50% kapaciteta kojima vodovodna mreža raspolaže nije iskorišteno i da je potpuno besmisleno rasipati toliki novac da bi se do takvog zaključka iznova došlo.
On podsjeća da je pred Adžićev dolazak na vlast na vodovodnu mrežu priključeno više od 15 sela u rejonu Potkozarja i da je prema dotadašnjim istraživanjima i raspoloživoj dokumentaciji jasno da vodovod ima i više nego što je potrebno kapaciteta da se proširi i na preostala sela, uglavnom u Lijevče polju.
O favorizovanju bijeljinskog „Zavoda za vodoprivredu“ u proceduri javnh nabavki mediji su i ranije pisali. Tako je još 2014. godine pisano o tome kako je taj zavod za izradu tri studije za potrebe tadašnje „Agencije za vode RS“ (danas „Vode Srpske“) inkasirao 12 miliona maraka, bez tendera ili bilo kakvog prethodno raspisanog konkursa. Interesantno je da je jedan od suvlasnika ovog privatnog preduzeća u to vrijeme bio tadašnji ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva RS Radivoje Bratić.
Bratić, bar zvanično, više nije suvlasnik zavoda, što ne znači da ovo preduzeće nije nastavilo s pobjedničkom serijom javnih nabavki koje provode i raspisuju lokalne zajednice i javna preduzeća, uključujući i „Hidroelektrane“ na Trebišnjici u kojima bivši ministar Bratić i sada zauzima važnu poziciju.
Uostalom, o tome svjedoče podaci koji se objavljuju na portalu javnih nabavki BiH.
Gradiško rasipanje novca na sumnjve nabavke usluga „Zavoda za vodoprivredu“, u svakom slučaju nije izuzetak.
