VAŠINGTON, Analitičari Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) su, zaključili da zemlje izvoznice nafte ne samo da zarađuju na naglim skokovima cijena tog energenta, već da gotovo i nemaju ekonomske probleme, povezane s porastom udjela izvoza nafte u njihovom ukupnom izvozu.
Na rastu cijena nafte zarađuju i Narodna Republika Kina i Japan koje povećavaju proizvodnju robe radi prodaje bogatim izvoznicima “tečnog zlata”, proizlazi iz analize konjukture svjetskog tržište nafte za posljednjih 35 godina koju je uradio MMF.
Danak za sve to, međutim, po ovoj instituciji plaćaju Sjedinjene Američke Države i Evropa, ukazao je MMF.
Analitičari MMF su istraživali ekonomije 50 zemalja u periodu od 1978. do 2011. da bi ocijenili kako na njih djeluju cjenovni šokovi na tržištu te sirovine.
Obično se smatra da rast cijena nafte ima ulogu svojevrsnog poreza na svjetsku ekonomiju jer poslije znatnog jačanja cijena dolazi do oštrog usporavanja tempa rasta svjetske ekonomije.
Ekonomisti MMF, sa Polom Kašinom na čelu, odlučili su da tu teoriju potvrde empirijski, ali se pokazalo da nije sve tako jednostavno, prenose agencije.
Rast cijena nafte mogu izazvati dva faktora, a u zavisnosti od uzroka razlikuju se i posljedice.
Brz rast svjetske ekonomije dovodi do sve većeg rasta tražnje nafte, a taj faktor je određivao dinamiku cijena nafte tokom 2.000-ih.
U kratkoročnoj perspektivi, ekonomski proizvod svih zemalja raste, ali im u dugoročnoj predstoji da se bore s ubrzanjem inflacije.
Drugi faktor rasta cijena nafte su prekidi u isporukama, kao što se, na primjer, desilo za vrijeme Arapskog proljeća prošle godine.
Poskupljenje nafte dovodi do ekonomskog usporavanja u zemljama uvoznicama, ali ono donosi korist zemljama bogatim naftom i ekonomici Azije koja aktivno trguje s njima.
Stručnjaci su utvrdili koji je od ta dva faktora izazvao šokova na svjetskom tržištu nafte u periodu od 1978. do 2011. i takođe su pokušali da odrede kako su ti faktori uticali na ekonomski proizvod, inflaciju, valutne kurseve, kamatne stope i cijene aktiva u 50 posmatranih zemalja, među kojima su bile i uvoznice i izvoznice te sirovine.
Tih 50 zemalja učestvuje sa 90 odsto u svjetskom bruto domaćem proizvodu (BDP), sa 85 odsto u svjetskoj potrošnji nafte i sa 80 procenata u potvrđenim rezervama tog energenta.
Rusija nije bila među tim zemljama jer kvartalni podaci za većinu pokazatelja u posmatranom periodu nisu bili dostupni, objavljeno je na Internet strani Finmarket.ru.
Među uvoznicima koji su obuhvaćeni ispitivanjem bile su članice evrozone, NR Kina, kao i neke zemlje Azije i Latinske Amerike.
Najveći uvoznik nafte u periodu od 1978. do 2011. bile su SAD čiji je udio u ukupnoj svjetskoj potrošnji iznosio 27 odsto, dok su NR Kina, Evropa i Japan zajedno učestvovali sa 26,6 odsto.
Najveći proizvođači nafte u posmatranom periodu bile su zemlje Persijskog zaliva – Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, s udjelom od 30 odsto u ukupnoj svjetskoj proizvodnji i od 22 odsto u svjetskom izvozu.
Te zemlje su, takođe, učestvovale sa 36,3 odsto u ukupnim svjetskim potvrđenim rezervama nafte.
Saudijska Arabija posjeduje znatne slobodne kapacitete za proizvodnju nafte, što joj omogućava da brzo poveća proizvodnju.
U “pustinjskoj kraljevini” je, na primjer, 1985. povećana proizvodnja sa dva miliona barela dnevno, na 4,7 miliona barela, a isto se događa i sada.
Prema stručnjacima MMF šok oštrog smanjenja ponude se ogleda u naglom jačanju cijena nafte, padu proizvodnje i ukupnog domaćeg proizvoda (BDP) zemalja izvoznica.
Takva situacija može trajati tokom period od osam godina, zavisno kako se na nju prilagodi pojedina zemlja.
Kod najvećih svjetskih uvoznika nafte, SAD i Evropa, takav šok dovodi do dugotrajnog usporavanja i slabljenja ekonomske aktivnost.
Naime, u SAD nafta učestvuje sa 37 odsto u ukupnoj potrošnji energije, a kod Evrope sa 23 odsto.
NR Kina i Japan su iznenadile stručnjake MMF, budući da uvoze naftu, a da pri tome neočekivani rast cijena dovodi do ubrzanja tempa rasta njihovih ekonomija.
To se povezuje sa strukturom potrošnje energenata u pomenutim zemljama.
NR Kina u znatno većoj mjeri zavisi od uglja, nego od nafte.
Druga po veličini ekonomija na svijetu je u 2010. podmirivala 80 odsto potreba za energentima uz pomoć uglja, dok je udio nafte iznosio 18 odsto.
U NR Kini se troši približno polovinu ukupne proizvodnje uglja na svijetu, a pri tome je veliki dio te količine iz domaće proizvodnje.
Za vrijeme naftnih šokova kineski BDP raste jer izvoznici nafte povećavaju kupovine kineske robe.
Udio tih zemalja u ukupnom izvozu iz NR Kine iznosi 14 odsto.
Isti efekat važi i u slučaju Japana, s obzirom da udio izvoznika nafte u ukupnom japanskom izvozu dostiže 22 odsto.
Takva zakonomjernost je prisutna i u drugim azijskim zemljama.
Poslije smanjenja svjetske proizvodnje nafte, BDP NR Kine i Japana se ubrzava tokom 20 sljedećih kvartala, ukazali su stručnjaci MMF.
Sve četiri ekonomije – SAD, Evropa, Kina i Japan – bivaju, međutim, pogođene oštrim porastom inflatornih pritisaka i njihove centralne banke su morale da podižu kamatne stope, što je usporavalo privredni rast.
Kad je riječ o naftnom šoku u čijoj osnovi leži rast tražnje, on se sasvim drugačije ispoljava – dolazi do rasta cijena te sirovine, porasta proizvodnje i povećanja ekonomskog proizvoda svih zemalja.
U tom slučaju nema velike razlike u uticaju na izvoznike i uvoznike, sve zemlje bivaju pogođene rastom inflatornih pritisaka, a u kratkoročnoj perspektivi dolazi do ubrzanja rasta njihovih privreda.
Centralne banke u datim zemljama zbog inflacije moraju da podižu kamatne stope, što kao posljedicu ima usporavanje tempa ekonomskog rasta, zaključili su stručnjaci MMF.