BEOGRAD, Nakon dot-kom sloma u proljeće 2000. godine, odnosno napada na Svjetski trgovinski centar, FED je spustio kamatne stope na veoma nizak nivo – 1 procenat. Kreditna ekspanzija, uz niz drugih faktora, slila se prevashodno u međunarodni finansijski sektor.
Investicije i potrošnja su rasle u čitavom svijetu a pogotovo je eksplozivno raslo hipotekarno tržište u SAD.
Poslije nekoliko godina, u strahu od inflacije, FED je postepeno podizao referentne kamate. Posljedično, pretjerano i pogrešno investiranje vrućeg novca postalo je neodrživo. Spirala propadanja finansijskih institucija povukla je za sobom i realni sektor u duboku i trajnu recesiju.
Uzrok krize treba tražiti u pogrešnoj monetarnoj politici. Kamate su bile preniske predug period. Kamatna stopa ima centralno mjesto u kapitalističkoj privredi zbog svog uticaja na proizvodnju, štednju i potrošnju, sada i kroz vrijeme.
Ona šalje informacije bankarima o tome koliko vrijede sredstva koja pozajmljuju od centralne banke, od drugih banaka ili građana i potom plasiraju u obliku kredita. Domaćinstva na osnovu kamatne stope odlučuju o kupovini na kredit i oročenoj štednji.
Investitori preko kamate računaju vrijednost novca koji žele da ulože u neki projekat ili u proširenje proizvodnje. Međutim, u obaranju kamatnih stopa javlja se fundamentalna informaciona greška o vrijednosti resursa u privredi.
Kreditna ekspanzija počinje sa spuštanjem referentne kamatne stope. Ona omogućava da banke kratkoročno pozajmljuju od centralne banke uz manji trošak, te na taj način lakše i jeftinije nude zajmove drugim bankama, privatnim i pravnim licima. Ovaj signal prvi prepoznaje finansijski sektor koji počinje da pozajmljuje jeftin novac i ulaže u hartije od vrijednosti.
To prouzrokuje rast njihovih cijena što zamagljuje pravu prirodu rizika na tržištu – svima se čini da neprestano dobijaju i da će se tako nastaviti.
Očekivanja su optimistična što podstiče dodatno zaduživanje i ulaganja. Neprepoznavanje rizika na finansijskim tržištima posebno se pokazalo pogubno državno zaduživanje, što potvrđuju slučajevi Grčke i Italije. Niske kamate su omogućile da vlade jeftino ali neodrživo finansiraju rast potrošnje a da se niko nije pitao postoji li rizik od državnog bankrota.
Istovremeno, jeftini krediti kod banaka podstiču povećanje investiranja u privredi. Neki poslovni projekti koji su djelovali neprofitabilno, nakon pada kamatnih stopa postaju primamljivi.
Domaćinstva su niskim kamatama obeshrabrena da štede a dobijaju jeftinije i povoljnije potrošačke i dugoročne kredite i time povećavaju tražnju za dobrima. Sa druge strane, firme reinvestiraju u povećanje već postojeće proizvodnje suočene sa rastućom tražnjom i nižim troškovima finansiranja. Tražnja i investicije podstiču zaposlenost zbog čega raste potrošnja i investicije, kreira se još radnih mjesta i ekspanzija dostiže svoj vrhunac.
Sve ovo ne bi bilo problem kada bi veće zaduživanje i investiranje bilo podržano štednjom novca i resursa u privredi. U slučaju spuštanja kamata centralne banke dešava se upravo suprotno.
Štednja u privredi se ne povećava već se smanjuje. Podstaknuto je pretjerano i pogrešno investiranje bez uštede resursa – rast zapošljavanja, a sve u projektima koji su finansirani vještački jeftinim dugom ili opravdani samo pri niskim kamatama. Povećano zaduživanje i trošenje vrši pritisak na cijene.
Da bi se obustavila inflacija centralna banka mora da podigne kamatu i na taj način obuzda dalje zaduživanje. Pucaju mjehuri u finansijskom sektoru zbog nemogućnosti refinansiranja dugova.
Javlja se pesimizam u strahu od recesije i investitori prodaju hartije na finansijskim tržištima šaljući berze u crveno. Loše i pretjerane investicije propadaju, dolazi do lanca bankrotstava, privatni i javni dug potrošen na kratkoročna zadovoljstva postaje neodrživ, gube se radna mjesta u naraslim industrijama i nastupa otrežnjenje – recesija.
Monetarne vlasti ponovo štampaju pare kao prije deset godina. Upumpavanjem novca pokušavaju da daju šansu za refinansiranje dugova i investicija. Zbog pada zaposlenosti i dohodaka prezadužena domaćinstva nisu spremna da kupuju dobra u čiju proizvodnju se pretjerano ili pogrešno investiralo. Tržišta nisu spremna da pokrenu nove procese zbog rastućih cijena sirovina, neizvjesnosti i nepredvidljivosti regulatornog okruženja.
Recesija je zapravo lijek. Ona čini da se izbrišu pogrešne investicije i pretjerana potrošnja i oslobode resursi za novu proizvodnju. Ona tjera prezadužene države na bankrot opominjući investitore da državni dug nije bez rizika. Refinansiranje državnog duga mora prestati kako bi konačno došlo do smanjenja potrošnje na održiv nivo.
Mjere štednje, dublja recesija i gubitak poslova jedini su način da se ekonomija vrati na održiv put. To su učinile, na primjer, Estonija, Island, Litvanija i poslije stravičnog pada sada uživaju održiv i relativno brz rast. Nastavak kreditne ekspanzije samo odlaže prilagođavanje privrede do povratka povjerenja tržišta u novo zaduživanje i potrošnju – novu seriju mehurova koji će se raspršiti za desetak godina u nekoj novoj depresiji. Dnevnik