SARAJEVO – Oko 150 radnika firme namjenske industrije “Zrak” Sarajevo, nekadašnjeg giganta bivše Jugoslavije, čijih je 3.500 uposlenih imalo visoke plate, danas živi na rubu egzistencije i od pomoći porodica jer dvije i po godine ne primaju plate iako su svaki dan na radnim mjestima.
Ističu da u firmu koju su stvarali idu s grčem u stomaku i da im je bilo lakše u ratu jer su tada imali hljeba, a danas ih svaki sat polako ubija zato što ne znaju šta im budućnost nosi i nemoćni su da bilo šta promijene.
“Došli smo do granice izdržljivosti. Pitanje je kada ćemo pući. Mjesecima nisam feninga donio kući. Najtužnije je što je imovina u ratu očuvana i nadali smo se da će krenuti nabolje, ali se država pokazala kao loš gazda”, kaže Aziz Dževlan, radnik “Zraka”, koji podsjeća da se ne mogu ni liječiti već deset godina.
“Samo Boga molimo da se ne razbolimo, jer to znači dodatne troškove i uzimanje od djece”, kaže on.
Uglas govore da ih izdržavaju supružnici, djeca ili roditelji od penzije, ali da u “Zraku” radi i mnogo bračnih parova. Kažu da im je najviše žao djece.
“Kupujemo najjeftinije artikle, djecu oblačimo na pijaci i odričemo se mnogo toga. Tražili bismo posao negdje drugo, ali nam godine života ne idu u prilog jer niko neće starije radnike”, govore gotovo uglas.
Asefa i Zejnil Čukle, oboje zaposleni u “Zraku” od prije rata, preživljavaju zahvaljujući djeci.
“Troškovi života su porasli, režije ne pitaju imaš li. Maksimalno štedimo. Poslije osam sati u ‘Zraku’ radim na građevini, ako šta nađem. Imam uslove za penziju, ali nemam staž od 1998. godine. Da je uvezan imao bih mjesečno penziju i zdravstveno”, govori Zejnil.
Samohrana majka Džemila Avdić izdržava troje djece sa 280 KM penzije od rahmetli muža.
“Ni sama ne znam kako se snalazim, valjda neka nafaka. Djeca ne znaju, njima treba marka za ovo ili ono, a ostala su uskraćena. Ostarjeli smo više nego drugi ljudi. Brige i nepravda nas ubiše. U zatvoru i logoru bar imaš obrok”, kaže Avdićeva.
Njen kolega Ekrem Dedović ističe da bi bili zadovoljni i sa 500 KM, ali redovnih, te da bi bilo i više posla da ima majstora.
“Nemamo mi pameti kada smo svaki dan ovde. Da ima koristi ubio bih nekoga. Na sistematskom samo su dva radnika bila zdrava. Svi smo potencijalni invalidi. Dobro smo uopšte normalni”, dodaje Dedović.
Agonija ovih radnika, kako kaže Šahin Salkić iz Sindikata, traje još od 2000. godine, zaključivši da su u ovom trenutku u najtežoj situaciji od nastanka firme.
