NIŠ, Nezadovoljni što se godinama ne rješava problem dugovanja minimalnih zarada, bivši i sadašnji radnici niške Elektronske industrije (EI) traže da se u rješavanje ovog problema do kraja nedjelje uključe svi: Upravni odbor, gradonačelnik, predsjednik Skupštine pa i narodni poslanik.
U suprotnom, kažu, idu na ulice.
Radnici traže i smjenu generalnog direktora Miodraga Stamenkovića ali i da se odbaci nacrt okončanja privatizacije kroz Naučno-tehnološki park.
Milan Popović, predsjednik UO EI kaže da nisu svi zahtjevi radnika u nadležnosti ovog tijela, ali da će o svemu razgovarati sa predstavnicima sindikata. Stamenković odbacuje optužbe i poziva se na zasluge oko povezivanja radnog staža za 4.000 radnika i privatizacije šest preduzeća u protekle 3,5 godine.
– Težak sam invalid, bez pola stopala. Ukoliko nas budu i sada izigrali, leći ću sa sinom i unukom na Prosječku petlju i sačekati da nas dokrajči prvi kamion – očajan je Zoran Đorđević, koji se već godinu dana svakog ponedjeljka okuplja sa kolegama iz ostalih fabrika bivšeg EI holdinga, zahtjevajući ispunjenje obaveze o isplati minimalnih zarada koje im duguje EI. Svako preduzeće ima svog predstavnika koji ostale obavještava o aktivnostima.
– Nemamo para ni za autobusku kartu – kaže Svetlana Milosavljević, kojoj je EI ostao dužan 63 minimalca. Njenom kolegi Miodragu Kostiću, duguje 400.000 dinara, a njegov dug EPS 700.000 dinara.
– Mi smo “tempirana bomba” za ovaj grad. Imam više od 20 poziva dnevno kolega koji su nestrpljivi. Ne zanima nas politika. Želimo da nam isplate dug – kategoričan je hemijski inženjer Radiša Spasić, predsjednik Radne grupe za socijalna pitanja.
Po posljednjem presjeku iz 2008. godine radnici potražuju 540 miliona dinara, što već sada sa kamatama iznosi blizu milijardu dinara. Od pedesetak preduzeća ostala je neprodata trećina za koje inače niko nije zainteresovan ili su toliko prezaduženi da jedino može da se proglasi stečaj. Dosta se spekuliše i sa brojem radnika kojima se duguje. U suštini, u preostalim neprivatizovanim preduzećima EI, radi tek 180 radnika, ali se brojka uskraćenih kreće od 4.150 do 10.200.
– Država je presudila EI kada je dozvolila uvoz robe široke potrošnje 2002. godine i tako automatski otjerala u bijedu najmanje 4.500 radnika koji su proizvodili televizore i veš-mašine. Takav udarac ne bi preživio ni “Simens” – kaže Jovan Jovanović, predsjednik Jedinstvenog sindikata koji upozorava da neće dozvoliti formiranje Naučno-tehnološkog parka dok se tačno ne precizira šta će radnici imati od toga.
– Za sada smo zaustavili svaku prodaju imovine dok novi UO ne dobije izvještaj o radu u prethodnom periodu – kaže Milan Popović, koga je Vlada Srbije imenovala nedavno za predsjednika UO. Zakazao je sjednicu UO za četvrtak, a prethodno će se sastati i sa sindikalnim liderima.
Šta je čije?
Kompleks od sto hektara EI nalik je tigrovoj koži gdje se ne zna šta je društveno, šta privatizovano. Infrastruktura je u toliko lošem stanju da su vlasnici prodatih preduzeća morali da naprave udruženje “Medianis” da bi se izborili za bolje uslove. Dvorište EI i pojedine zgrade podsjećaju na kulise filmova o apokalipsi. Ni traga od nekad poznate evropske fabrike. Novosti
