KELN, Postoji mnogo ljudi koji bi voljeli znati o čemu Volfgang Beltrači razmišlja. Tu su kolekcionari, vlasnici galerija i muzejski zvaničnici koji su nasjeli na prevaru ovog slikara koji je krivotvorio slike poznatih majstora.
Ovaj desperado slikar s hipi izgledom krivotvorio je, u jednom od najvećih umjetničkih skandala u Evropi posljednjih decenija, slike više od 35 godina i zaradio milione evra.
Pored ovih djela on je povukao sav umjetnički svijet za nos otkrivajući sistem u kojem se daju milioni evra za slike čiju je autentičnost veoma teško utvrditi – sistem koji pravi nelogične odluke o tome da neko umjetno djelo vrijedi mnogo dok drugo ne vrijedi ništa.
Prošle je godine sud u Kelnu osudio Beltračija i njegovu ženu Helenu na kaznu zatvora od šest i četri godine.
Istražitelji, koji su specijalisti za krivotvorenje umjetničkih predmeta, pronašli su 55 sumnjivih slika koje su se periodično pojavljivale na tržištu od početka devedesetih godina. Na kraju slučaj je pokrivao 14 slika koje su, navodno, donijeli paru bogatstvo od 16 miliona evra. Ukupni gubitak, izračunat na osnovu kasnijih prodaja tih dijela, dostiže vrijednost od 34 miliona evra.
Slučaj “Beltrači” je najveći skandal krivotvorenja umjetničkih djela nakon Drugog svjetskog rata u Njemačkoj, kako po pogledu obima i perfekcije obavljenog posla, tako i po načinu reklamiranja slika. Krivotvorine su prodavane kao djela poznatih majstora Maksa Ernsta, Fernanda Ležea, Hajnriha Kampendona i niza modernista, većinom francuski, ali i njemački ekspresionisti. Tokom suđenja Beltrači je rekao da je krivotvorio slike više od 50 umjentika, iako nije htio odati tačan broj.
Njegov princip nije bio da kopira slike ekspresionista već da “ispuni praznine u njihovom radu”. On je izmišljao nove slike, motive i vezao ih je za specifičnu kreativnu fazu u životu majstora. Takođe je pravio slike čiji se nazivi pojavljuju na listama radova respektabilnih slikara, ali za koje se vjeruju da su izgubljene ili čije fotografije ne postoje.
Beltrači ima sve ono što treba imati majstor krivotvorenja – znanje o istoriji umjetnosti i nauci, poznaje tehnike slikanja i nadasve ima značajan umjetnički talenat. Ali on posjeduje i kockarski duh i iskoristio je pohlepu napuhanog tržišta umjetninama. Ima samopouzdanje i oholost čovjeka koji za sebe vjeruje da je genije, što bi on lako mogao i biti.
On vjeruje da ima bolje razumijevanje u radove umjetnika koje je krivotvorio nego eksperti.
“Najvažnija stvar je da uhvatite bit umjetničkog djela. Gledate ga, upijate ga i morate ga vizuelno razumjeti. To sam već bio u stanju raditi kada sam bio dijete”, objašnjava Beltrači kako krivotvori djela.
Počeo je slikati sa 12 godina, a dosta znanja mu je prenio njegov otac koji je za života oslikavao crkve. Sa 14 godina načinio je sliku na osnovu razglednice na kojoj je bilo prikazano jedno Pikasovo djelo. Kopirao ga je na platnu, ali je dodao svoje detalje jer mu se original činio “suviše tužnim”.
Kada je imao 17 godinama izbačen je iz škole, ali mu je majka pomogla da na kraju ipak dobije diplomu. Nakon toga prijavljuje se za test za izuzetno darovitu djecu kojeg je organizovala Škola za primijenjenu umjetnost u Ahenu i uspijeva ga proći. Ipak, nije sve prošlo bez problema, jer ga je jedan od instruktora optužio da slika kojom se prijavio na testiranje nije bila njegova.
“Mislio je da je suviše dobra i da je nisam naslikao. Moj bivši nastavnik likovnog potvrdio je autentičnost rada”, kaže Beltrači.
Studiranju nije posvećivao previše pažnje – više je vremena provodio u obližnjoj kafani i slikajući za svoju dušu. U tom periodu je počeo kopirati djela velikih majstora.
“Ta djela su suviše zahtjevna. Oni su slikali na drvetu, ali to nije moguće sa krivotvorinama. Oni su koristili i tehnike glazure koje je teško replicirati”, govori on.
Osamdesetih godina on i njegov prijetalj Oto S., koji je dobio pet godina zatvora u istom sudskom procesu, izmislili su perfektnu priču koja objašnjava porijeklo slika koje su pravili. Oni su plasirali priču da je Oto imao djeda Knopsa koji je bio poznati krojač i koji je unuku ostavio veliku kolekciju umjetničkih predmeta kada je umro. Knops je kupovao radove krajem dvadesetih godina od dilera umjetninama, kao što je Alfred Flehtajm iz Dizeldorfa, i zatim je sakrio slike tokom nacističkog perioda.
Devedesetih godina Beltrači je izmislio kolekciju “Jegers”. Verner Jegers je bio prava osoba, biznismen iz Kelna, i djed Helene koju je Beltrači oženio 1993. godine. Prema njegovoj priči, Jegers je takođe kupio poznata djela ekspresionista od Flehtajma i drugih galerija dvadesetih godina prošlog vijeka. Njih dvoje nikada nisu javno pričali o svojim aktivnostima.
Kako bi dokazali navodno porijeklo slika, krivotvoritelji su na njihovoj poleđini stavljali etiketu galerije “Flechtheim”. Ali, jedan je stručnjak smjesta prepoznao da su te etikete lažne. Uz to, hemijskom analizom boja korištenih na slici koju je, navodno, izradio ekspresionist Hajnrih Kampendon istražioci su naišli na sumnjivi pigment koji u umjetnikovo doba nije još postojao. A upravo je tu sliku kelnska aukcijska kuća “Lempertz” prodala za 2,4 miliona evra. To je najviša svota ikada plaćena za neko Kampendonovo djelo.
Beltrači trenutno piše knjigu o svom životu i radi na snimanju dokumentarnog filma. On i njegova supruga na izdržavanje zatvorske kazne idu početkom sljedećeg mjeseca.
Sopstvena djela
Pravio je i sopstvena djela koja su svojevremeno dosezala prilično visoke cijene. Sedamdesetih godina je izlagao u Muzeju “Haus der Kunst” i nakon toga je prodao nekoliko slika za 11.000 i 5.000 maraka, što je bila velika suma za to doba. Kasnije je prešao na pravljenje krivotvorenih djela
Prevaren i glumac
Među prevarenima se našao i američki glumac Stiv Martin, koji je 2004, navodno, djelo slikara Hajnriha Kampendona kupio za 700.000 evra. Godine 2006. ga je za 500.000 evra prodao jednoj poslovnoj ženi iz Švajcarske. Nezavisne novine