BANJALUKA, Više od 300 ljudi iz Hadžića i Han Pijeska u najvećem procentu od karcinoma umrlo je od kraja rata do danas, što mnogi doktori dovode u vezu s uticajem radioaktivnog i toksičnog osiromašenog uranija kojeg su NATO snage koristile u bombardovanju položaja Vojske Republike Srpske 1995. godine.
Tačne podatke o broj umrlih i oboljelih u BiH zbog uticaja osiromašenog uranija niko nema. Hadžićani, koji su danas rasuti po cijelom svijetu, bili su najviše izloženi radioaktivnoj i toksičnoj prašini nakon bombardovanja bivšeg Remontnog centra u Hadžićima. Oni tvrde da je broj umrlih znatno veći jer su izbjegli iz Hadžića umirali od karcinoma i u drugim državama.
Slavica Jovanović, doktorica u Domu zdravlja u Bratuncu, gradu u koji je poslije rata izbjeglo najviše Srba iz Hadžića, pratila je zdravlje ovih ljudi u periodu od 1996. do 2000. godine. Kaže da su 2000. godine u Bratuncu boravili i univerzitetski profesori iz Velike Britanije koji su dokazali postojanje osiromašenog uranija u organizmima ljudi izbjeglih iz Hadžića.
“Oni su analizirali uzorke 17 osoba iz Hadžića, Đakova, Kline i jednog novinara BBC-ja. Potvrdili su da su ljudi iz Hadžića bili izloženi osiromašenom uraniju i zaključili su da uranij odložen u plućima nastavlja da se mobilizuje”, objašnjava Jovanovićeva.
Zdravstvene probleme ima i stanovništvo koje se vratilo u Hadžiće 1996. godine, nakon reintegracije opština Sarajevskog kantona. Zbog nemara bh. vlasti prema njima, posebno su ogorčeni stanovnici sela Grivići koje se nalazi pored bombardovanog bivšeg Remontnog zavoda u Hadžićima. Mnogi od njih više i ne žele da razgovaraju o ovoj temi.
Radioaktivna zrna u kućama kao suveniri
Mehmed Telarević, stanovnik Grivića, obolio je od karcinoma debelog crijeva 2005. godine. Kaže da je od povratka u Hadžiće 1996. godine oko 40 ljudi umrlo od karcinoma.
“Ranije nikad nisam ni od čega bolovao. Niko nas nikad nije posjetio i objasnio da li smo u opasnosti. Ljudi su nalazili radioaktivna i toksična zrna koja su ostala od NATO bombardovanja, odnosili kućama i držali ih kao suvenire. Niko se nije sjetio da upozori ljude da je to opasno”, priča Mehmed Telarević.
Tvrdi da, kada traže u opštini da se nešto učini po ovom pitanju, ispada kao da traže donaciju.
“Osim novinara niko nas nije posjetio. Ljudi nemaju para da se preventivno liječe. Niko nema evidenciju. Da li mi ikog u ovoj zemlji interesujemo? Izgleda da su nas ostavili ovdje da pocrkamo svi”, dodaje Telarević.
U Zavodu za javno zdravstvo Federacije BiH kažu da se stopa smrtnosti i oboljelih stanovnika Hadžića ne može dovesti u vezu s osiromašenim uranijem.
Međutim, priznaju da nikad nije ni rađena provjera prisustva uranija u krvi i urinu stanovništva, jer u BiH ne postoji oprema za takvo istraživanje. Prema podacima UN-a, osiromašeni uranij je bio najopasniji u trenutku bombardovanja jer su čestice uranija bile u zraku i zbog toga se pretpostavlja da je najviše uticao na zdravlje Srba, od kojih je većina po okončanju rata napustila ovu opštinu.
Uranijum udara na organe koji su najslabiji
Hadžićanin Nedjeljko Zelenović kao novinar “Glasa Srpske” prvi je pokrenuo priču o osiromašenom uraniju u BiH.
“I moji roditelji su umrli poslije rata. Otac od karcinoma, a majka od leukemije. Bolest se pojavila iznenada i nakon tri mjeseca bilo je sve gotovo. Otac mi je bio u bolnici u Beogradu i tamo su mi rekli da uranij udara na organe koji su najslabiji u organizmu”, priča Zelenović.
Ogorčen je što se nijedna državna institucija do sada nije pozabavila ovim problemom. Tvrdi da bi brojka umrlih od karcinoma mogla biti i veća jer je većina Hadžićana emigrirala u zapadne zemlje i ne zna se njihova sudbina. Hadžićani, kojih je u Bratuncu 1996. godine bilo oko 4.500, danas su rasuti po cijelom svijetu i malo ih je ostalo u ovom gradu istočne Bosne.
Na gradskom groblju u Bratuncu, gdje su ukopani umrli Hadžićani, zatekli smo Srećka Garića sa njegovom suprugom, kojoj je poslije rata umrla majka od karcinoma. Oni su, takođe, boravili u Hadžićima za vrijeme NATO bombardovanja.
“Majka moje supruge se naglo razboljela i umrla je odmah nakon par mjeseci. Imala je 61 godinu. U Bratuncu je poslije rata od karcinoma umrlo dosta mladih ljudi od 35 do 45 godina. Ne znam je li to povezano sa bombardovanjem jer niko nikad nije ovdje došao da pita i provjeri zašto ljudi tako naglo umiru”, kaže Garić.
Karcinom i pad imuniteta najčešće posljedice
U Bratuncu smo zatekli i Hadžićanku Ljiljanu Mrkaja, koja je 2000. godine otišla u Ameriku. Ona tvrdi da Hadžićani koji su otišli u zapadne zemlje takođe često i neočekivano umiru.
“Od 2000. godine živim na Floridi i znam da je dosta ljudi iz Hadžića u Americi umrlo od raznih bolesti. Samo se pročuje vijest da je neko umro, a nikad se nije ni znalo da je bolovao”, ističe Mrkaja.
Doktorica Slavica Jovanović tvrdi da je od 1996. do 2000. godine u Bratuncu umrlo oko 250 izbjeglica iz Hadžića, uglavnom ljudi srednje životne dobi, najčešće muškarci, i u najvećem procentu od karcinoma.
“Kod Hadžićana sam uočila učestalost oboljenja od karcinoma. Ljudi bi oboljeli i odmah nakon dva-tri mjeseca umrli. Hadžićani su svih godina više umirali od karcinoma od domicilnog stanovništva i drugih izbjeglica, a 2000. godine stopa smrtnosti Hadžićana bila je četiri puta veća od domicilnog stanovništva”, napominje Jovanovićeva.
Objašnjava da osiromašeni uranij u organizmu najčešće prouzrokuje karcinom.
“On nije toliko radioaktivan koliko ima hemijsko i toksično dejstvo. Ako ga udišete ili dirajući, preko ruku, unesete, postaje opasan. Osiromašeni uranijum djeluje tamo gdje je slaba tačka organizma i gdje postoje predispozicije za obolijevanje. Česta posljedica je i pad imuniteta”, ističe doktorica bratunačkog Doma zdravlja Slavica Jovanović.
Dokazano da je kontaminirano 15 lokacija u BiH
Upozorava da ovaj problem u BiH nije ozbiljno shvaćen i o njemu se nije željelo javno govoriti.
Mirna Ašonja, bivša doktorica u Domu zdravlja u Han Pijesku, kaže da je poslije rata definitivno povećan broj oboljelih od karcinoma u ovoj opštini, koja je takođe bila meta udara NATO-a.
“Niko od državnih ili entitetskih institucija nije nam se obraćao sa zahtjevom da detaljnije istražimo i da pratimo oboljenja na području Han Pijeska. Jedini koji su nam dolazili su japanski novinari. Radim magistarski rad na tu temu i dok ga ne završim ne mogu iznijeti više podataka”, dodaje Mirna Ašonja.
Jelina Đurković, bivši delegat u Predstavničkom domu bh. parlamenta, kaže da je odnos Vijeća ministara BiH prema ovom problemu neshvatljiv.
Na njenu inicijativu 2005. godine oformljena je ad hoc komisija za istraživanje posljedica radijacije osiromašenog uranija u ratu bombardovanih mjesta. Komisija je djelovala devet mjeseci, a Đurkovićeva tvrdi da država nikad nije stala iza izvještaja koji je ova komisija pripremila te godine. Podsjeća i da je ta komisija tada dokazala da postoji 15 mjesta u BiH kontaminiranih osiromašenim uranijem.
Zbog umiranja i migracije ljudi neće biti dokaza
“Najviše je kontaminirano područje Hadžića i Han Pijeska i tu su prilikom bombardovanja živjeli ljudi. Uranijem su gađani i drugi objekti poput releja, ali tu nije bilo uticaja na ljude, a za šest lokacija oko Sarajeva NATO nikad nije dao podatke. Procjenjuje se da je u NATO bombardiranju bačeno više od 3,5 tona bombi i zrna s osiromašenim uranijem”, naglašava Đurkovićeva.
Ona tvrdi će problem posljedica djelovanja osiromašenog uranija na zdravlje bh. građana biti aktuelan i za 50 godina, ali da, zbog umiranja i migracije stanovništva, neće biti dokaza.
“Šokirana sam nezainteresovanošću Savjeta ministara BiH za ovaj problem. Narodna skupština RS je 2004. godine imala iscrpan izvještaj o kontaminiranim zonama, UN takođe, ali se ništa nije učinilo. Najveća tragedija je što ljudi nisu znali šta ih je snašlo. Jedu gljive, a one skupljaju teške metale kao magnet”, upozorava Jelina Đurković.
Smatra da bh. vlasti treba da traže pomoć međunarodne zajednice.
“Naše bolnice nisu preventiva i nisu sposobne da djeluju preventivno, a ovdje je potrebna preventiva. Potrebno je upozoriti ljude, da se upute i da se ozbiljno pristupi ovom problemu”, dodaje Đurkovićeva.
Stalne kontrole u Hadžićima
Na području Remontnog zavoda u Hadžićima od 2003. godine istraživanje vrši i Zavod za javno zdravstvo FBiH. Delveta Deljkič, stručni saradnik pri Zavodu i voditelj projekta monitoringa radioaktivnosti životne sredine na području Hadžića, kaže da su 2003. godine pronađeni ostaci municije s osiromašenim uranijem u krugu bivšeg Remontnog zavoda i kasarne “Žunovnica” kod Hadžića.
“Tokom rada na terenu pronađeno je 100 zrna s osiromašenim uranijem. Prati se prisustvo uranija u vodi, zemlji i hrani na području Hadžića i do sada nije utvrđeno prisustvo uranija više od dozvoljene količine. Samo je u jednom izvoru, koji je u stvari stajaća voda, pronađena prekomjerna količina uranija”, ističe Deljkičeva, dodavši da se neodređen dio radioaktivnih zrna nalazi duboko u zemlji i da ih ne mogu pronaći i ukloniti.
“Vadili smo zrna sa dubine do 20 centimetara jer uređaji s kojima radimo mogu samo do te dubine pronalaziti zrno. Jedino rješenje je praćenje stanja na terenu”, kaže Deljkičeva.
Mnoga radioaktivna zrna duboko u zemlji
Podsjeća da se godišnje dva puta provjerava 21 izvorište na području bivšeg Remontnog zavoda u Hadžićima.
“Uranij ima nizak nivo radioaktivnosti u odnosu na neke druge teške metale, ali je toksičan. On može radioaktivno djelovati ako se nalazite dugo u njegovoj neposrednoj blizini ili ako unesete čestice uranija tako što dirate zrno, a poslije jedete neopranim rukama. Preko dva mikrograma je opasno, a mi smo najviše nalazili oko jednog mikrograma. Teško je reći kako će uranij u budućnosti uticati”, priznaje Deljkičeva.
Osim Ministarstva zdravstva FBiH, dodala je, nijedna državna institucija nije se interesovala za podatke do kojih dolazi Zavod za javno zdravstvo FBiH u vezi sa radijacijom osiromašenog uranija. Nezavisne N.
Od osiromašenog uranijuma umrlo više od 300 ljudi
