SARAJEVO, Ne postoji tačan podatak koliko je ljudi tokom rata u BiH ostalo bez posla zbog nacionalnosti. Ni do danas nisu vraćeni na posao i još traje njihova borba za pravo na rad.
Razočarani, ogorčeni i poniženi, tako se danas osjećaju Mevla Salčin i Ragib Sarajlić, nekadašnji radnici Vitezita, koji nisu hrvatske nacionalnosti. Protjerani iz svoje firme ratne 1993. godine, umjesto u fabričkim pogonima ili zasluženoj penziji, dane provode protestujući.
Povratak na posao nedosanjan je san, penzija tema o kojoj se najviše govori.
Umjesto u fabričkim pogonima ili zasluženoj penziji, radnici koji čekaju vraćanje na posao, dane provode protestujući.
„Nikad nisam ušla od ’93. Ja, izuzev neke potvrde ako mi je trebalo po pitanju stana ili nešto – tada sam ušla u preduzeće“, kaže Mevla Salčin.
„Nema Srba na spisku nigdje, nema Roma i nema muslimana, samo su Hrvati na spisku“, navodi Ragib Sarajlić.
Najmanje 300 radnika izbrisano je tokom rata iz matične evidencije poslovnog sistema Vitezita. Njihove radne knjižice ostale su u firmi zbog čega ni nakon 18 godina nisu upjeli ostvariti pravo na socijalnu pomoć.
„Kad smo počeli štrajk pred kapijom poslovnog sistema Vitezit, dva dana smo bili na minus 12 stepeni, niko nam se nije obratio“, kaže Safet Sivro, predstavnik radnika.
Poput kolega iz Vitezita, ni nekadašnji radnici novotravničkog Bratstva ne mogu iza kapije preduzeća. U firmi, takođe u većinski državnom preduzeću, zaposleni su samo Bošnjaci. Poput Gordane Čurčić, ostali su izbrisani ratne 1993.:
„ I ako dođemo do ulaza, zaustavi nas portir, nema pristupa ni direktoru, ni bilo kojem službeniku“, priča Gordana Čurčić.
U zemlji u kojoj se nacionalna i stranačka pripadnost uvažavaju kao presudni kriterij, radnici koji su završili na suprotnoj strani linije podjela samo kao radnici, jednostavno nisu imali šansu, podvlači Milan Jovičić, predsjednik sindikata nekadašnjih radnika Aluminijskog kombinata iz Mostara.
Fabrika aluminija Mostar
Godinama je Kombinat bio u žiži interesovanja međunarodnih institucija rada upravo zbog 3.000 radnika kojima je onemogućen povratak na radno mjesto zbog nacionalne pripadnosti.
„Mi se već više od 15 godina borimo da na neki način riješimo pitanje statusa tih diskiminisanih radnika, koji su diskriminisani samo zato što su Bošnjaci, Srbi i nepodobni Hrvati“, kaže Milan Jovičić.
Za razliku od Vitezita i Bratstva koji se danas nalaze u teškoj finansijskoj situaciji, Aluminijski kombinat vodeći je izvoznik u BiH. Iako je u međuvremenu sklopljen sporazum o privatizaciji kojim se, uz ostalo, rješava i status nekadašnjih radnika, uvezivanje staža, penzionisanje ili povratak na posao do danas nisu riješeni:
„Na snazi je ratna retorika, na snazi je sila, a kažu sila Boga ne moli.“
U BiH nema egzaktnih podataka o broju radnika kojima je nakon rata onemogućen povrtak na posao. Brojna preduzeća u većinski državnom vlasništvu, ali i javne ustavove i institucije danas imaju gotovo jednonacionalnu strukturu radnika.
Predsjednica Helsinškog komitata BiH Vera Jovanović podvlači kako se prava pripadnika jednog konstitutivnog naroda kada je u pitanju zapošljavanje i dalje masovno krše u mjestima gdje je narod u manjini.
„Kad je u pitanju Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, oni nisu napravili možda ni pola koraka naprijed što se tiče provođenja Zakona protiv diskriminacije.
Radnici Vitezita i Bratstva najavljuju podnošenje zahtjeva za politički azil u trećim zemljama, jer su za ovdašanje vlasti nepodobni i nepotrebn. Očigledno je da je u cijeloj BiH ovaj problem prisutan. Naravno da se mnoge sredine brane tim da je nedostatak novaca jedan od uslova da nema ovakvog zapošljavanja“, navodi Vera Jovanović.
Samo u prošloj godini Institucija ombudsmena u BiH zabilježila je 488 žalbi koje se odnose na kršenja prava iz rada i radnih odnosa. Značajan dio odnosi se na nemogućnost povratka radnika na poslove na kojima su radili prije rata.
Jasminka Džumhur, državni ombudsmen, kaže kako bez sistemskih rješenja koja moraju biti zakonski definirana, institucija ombudsmena ne može uraditi mnogo.
„Mi moramo posmatrati generalnu sliku stanja ljudskih prava u BiH, u kojoj se odluke Ustavnog suda BiH i strazburškog suda ne poštuju. Onda je sasvim logično posmatrati da preporuke ombudsmena sa manjom vrijednošću imaju na neki način i manju snagu“, kaže Jasminka Džumhur.
Radnici Vitezita i Bratstva najavljuju podnošenje zahtjeva za politički azil u trećim zemljama, jer su za ovdašanje vlasti nepodobni i nepotrebni ili, kako zaključuje Drago Marjanović, nekadašanji radnik Bratstva iz Novog Travnika:
„Osjećam se žalosno i tužno. Mogu za sebe da kažem – ja ću nekako da preživim, ali znam mnogo ljudi koji jedva preživljavaju. I što je još najgore, određeni politički krugovi, od Hrvatske do ovdje, radili su nam i u ratu i sad u miru nam rade da nas odavde isele. To ja izjavljujem, pa neka neko izvoli da kaže da nije tako“. Nezavisne novine