BANJALUKA – Prije 8-9 godina, dok su na vlasti u Srbiji još bili oni koji su sebe opisivali kao „demokrate“, dok su ih drugi zvali „žutima“, USAID se angažovao da ponudi rješenje za nagomilane i vrlo ozbiljne ekonomske probleme sa kojima se Srbija tad suočavala.
Recept koji su ponudili bio je vrlo jednostavan: povećajte poreze na potrošnju (u slučaju Srbije, PDV), smanjite poreze na faktore proizvodnje (prije svega na rad, ali i oporezivanje dobit) i doći će do makroekonomske stabilizacije. Srbija (tj. nove vlasti koje su došle nakon „žutih“) je primijenila ove recepte – i uspjela u namjeri da stabilizuje svoju ekonomiju. Trgovinski deficit Srbije je u međuvremenu značajno smanjen, a budžet je iz deficita prešao u suficit. Idila. Ili bi bila da je neko građanima objasnio šta ovaj recept zaista znači.
Dakle, u najkraćem, gornji recept se svodio na to da građani rade više, a troše manje, ili u najboljem slučaju da troše isto, a da rade više.
Naime, kada zemlja ima trgovinski deficit, to znači da troši više nego što proizvodi.
Da bi se izašlo iz ove situacije zemlja mora da uradi jednu od dvije ili obje stvari: da troši manje ili da proizvodi više. Povećanjem porez na potrošnju (u ovom slučaju PDV-a), potrošnja se smanjuje (paradoksalno, ali javni prihodi čak i tada mogu nastaviti da rastu što zavisi od elastičnosti potrošnje na veće poresko opterećenje). Takođe, kako se smanjuju doprinosi i porezi na plate, tako rad postaje sve jeftiniji (ideja da to po automatizmu znači da će radnici imati veće plate je u najmanju ruku diskutabilna), a to opet znači veće angažovanje rada, tj. rast proizvodnje.
Smanjenje potrošnje + rast proizvodnje = manji trgovinski deficit (+puniji budžet)
Za državu idila.
Međutim, da li su građani tj. radnici na dobitku od ovakve politike?
Prije otprilike godinu dana Bosnu i Hercegovinu posjetio je Artur Lafer (Arthur Laffer), nesumnjivo jedan od najvećih svjetskih autoriteta u ovoj oblasti. O tome o kakvom se ekonomisti radi možda najbolje svjedoče činjenice da se u svakom savremenom udžbeniku osnova ekonomije/makroekonomije/fiskalne ekonomije može naći „Laferova kriva“ nazvana po njemu, a koja se upravo tiče odnosa poreskog opterećenja i javnih prihoda. Uz to, čovjek je bio jedan od glavnih savjetnika Ronalda Regana u vrijeme njegove vlasti, dok je njegov (Laferov) rad bio jedan od ugaonih kamena škole ekonomske misli poznatije kao „ekonomika ponude“. Lafer će, u to sam sasvim siguran, prije ili kasnije, dobiti i nagradu za ekonomiju u čast Alfreda Nobela koju je odavno zaslužio.
E pa tom i takvom Laferu, novinarka Al-Džazire postavila je pitanje šta misli o ideji da se u BiH poveća PDV, a istovremeno smanje porezi na plate.
Odgovor Lafera bio je jednostavan i jasan. Za njega to nije imalo nikvog smisla. Iskoristio je sintagmu: „to je kao da vam jedna ruka da, a druga uzme!“
Međutim, upravo ta politika koja za Lafera nije imala nikakvog smisla pojavljuje se ovih dana kao politika oko koje su se, izgleda, dogovorili oni koji će voditi državnu politiku BiH u narednim godinama.
I upravo je to mjesto na kojem Lafer pokazuje da ne poznaje mentalitet naših vlasti i naših građana (ili mi ipak ne poznajemo Lafera i ne dijelimo njegove vrijednosti, kako god hoćete). Jer Lafer, kao istinski liberal, svjet posmatra iz ugla pojedinac-građanina i onoga šta je za njega dobro. I zaista, sa stanovišta tog i takvog građanina povećanje plate do koga bi eventualno moglo da dođe usljed smanjenja oporezivanja iste (što je na dugom štapu) uz istovremeno povećanje poreza na potrošnju, dakle uz rast cijena do koga će sigurno doći već u katkom roku, nema nikakvog smisla.
Međutim, ono što Lafer ne razumije je da je kod nas kolektivno (tj. država) iznad pojedinačnog (građanina). Zato ono što je dobro za državu, ne mora biti dobro i za građanina, a u sukobu interesa građana i države, kod nas, po pravilu, pobjedu odnosi ova druga strana.
Uostalom to nije takva nepoznanica ni u razvijenim zemljama zapada. Još davne 1965. godine Menkjur Olson (Mancur Olson) je u knjizi The Logic of Collective Action opisao kako je mala, ali homogena i odlučna grupa (poput onih u/oko vlasti) u stanju da čitavom društvo nametnu svoj interes kao opšti, ako ostatak društva predstavlja jednu heterogena kategorija nespremnu da se suprotstavi nanošenju štete svome interesu.
Na kraju, u kontekstu razmatranja sila koje oblikuju procese u ovoj zemlji i efekata njihovih odluka osjećam potrebu da se osvrnem na još jednu besmislicu koja se često može čuti u našoj javnosti. To je ideja i tvrdnja da je MMF kriv i odgovoran za sve politike koje se kod nas vode jer on, eto, ima moć da nešto nametne domaćim vlastima (neosporna činjenica), a dužen je da vodi računa o dobrobiti naših građana. Dakle, ovakvo rezonovanje pokazuje potpuno nepoznavanje načina nastanka, te svrhe postojanja MMF-a. MMF, nikada, ali ama baš nikada, u svojoj istoriji nije bio institucija koja se bavila razvijenjem privreda zemalja ili brigom za životni standard građana zemalja koji koriste njegove kredite (to bi trebao biti posao Svjetske banke). MMF je od početka, dakle, od Breton-Vudske konferencije iz 1944, zamišljen kao svojevrsan svjetski finansijski policajac, zadužen da onemogući neodgovorne države da unose krize u svjetski monetarni i finansijski sistem. U početku se to svodilo na obavezu vlasti zemalja članica MMF-a da vode politiku održavanja fiksnog pariteta svoje valute spram američkog dolara kako bi se izbjegle valutne krize poput onih koje supotpomogle izbijanja drugog svjetskog rata. Taj paritet (kurs) se mogao povremeno prilagoditi, ali samo uz saglasnost MMF-a. Danas je to obaveza zemalja da uredno servisiraju svoje spoljne dugove. U svakom slučaju, ni tada, ni danas MMF nije brinuo, niti mu njegov statut to nalaže, o dobrobiti građana zemalja koje koriste njegove savjete/sredstva. Zbog toga je za MMF sasvim prihvatljiva upravo ovakva politika kakva nam se sprema. Sasvim je izgledno da će povećanje PDV uz istovremeno smanjenje doprinosa i poreza na plate postići efekte koje MMF od nas želi da vidi (manji trgovinski deficit, puniji budžeti), jednino što građanima, u najboljem slučaju, neće donijeti ništa.
I tako su se dva vuka (država i MMF), dogovorili sa građanima, šta će jesti za večeru.
Doduše, treba naglasiti da između dva vuka postoji i određena doza neiskrenosti.
Drugi vuk (MMF) će biti sit, samo ako prvi vuk (država) ograniči svoj apetit tj. ako se sva sredstva koja se prikupe kroz povećanje PDV-a ne preliju direktno u javnu potrošnju (alternativa su investicije ili otplata duga). Ako ipak do toga dođe, u principu efekta po građane neće biti („jedna ruka dala, druga uzela“, „i vuk sit i ovce na broju“), dok će u praksi jedinu korist od svega imati oni građani kojima se ta sredstva doznače (dakle budžetski korisnici), dok će oni drugi biti na gubitku (redistribucija dohotka).
Marko Đogo