Ljubo Jurčić: “Mi smo žrtve pogrešne ekonomske politike“

BANJALUKA, Suština ekonomije je da ljudi budu zaposleni i imaju plate. Kad država ima visoku zaposlenost riješila je i visoku proizvodnju, budžetske prihode, ali i socijalu jer oni koji primaju plate ne primaju socijalu. To je prvi cilj. Drugi cilj je proizvodnja. Ona se sama po sebi može podizati tehnologijom, organizacijom, različitim podsticajima mada su plate, kroz povećanu potražnju, najbolji podsticaj preduzetniku s tim da kod novih proizvoda i novih tehnologija država mora imati taj sistem koji će omogućiti ljudima infrastrukturu, znanje, institucije da se stvori novi proizvod i pokrene nova proizvodnja.

Rekao je to u intervjuu predsjednik Hrvatskog društva ekonomista i profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Ljubo Jurčić.

Istakao je i da male i srednje države pogotovo kao što su Hrvatska ili BiH, koje nemaju konvertibilnu valutu moraju forsirati izvoz. Spoljni dug i nije toliko bitan za velike zemlje i zemlje koje imaju konvertibilne valute, ali za male zemlje je bitniji nego unutrašnji, odnosno javni dug. Naglasio je i da svjetska kriza nije izgovor za loše stanje, već da je izgovor vlastiti sistem, prije svega politički i ekonomski.

Kako, kao predsjednik Hrvatskog društva ekonomista i profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, vidite današnju poziciju hrvatske i regionalne ekonomije u međunarodnom kontekstu?

JURČIĆ: Ako posmatramo regionalni okvir onda vidimo da Hrvatska nije izašla iz krize do današnjih dana. Ako s druge strane pogledamo neke tranzicijske zemlje koje su ušle u Evropsku uniju, njihov BDP je u prosjeku danas 10 odsto iznad 2009. godine dok je u Hrvatskoj manji za nekih 12 odsto u odnosu na isti period. Kada je u pitanju BiH, ona je 2013. godine došla na nivo iz 2008. godine prema podacima MMF-a. Ukoliko uzmemo BDP per capita kao drugi pokazatelj, vidimo da je on najniži u BiH i Makedoniji od 3.500 do 3.900 evra dok je na nivou EU on iznosio 27.400 evra. Slično je i kada je nezaposlenost u pitanju, na nivou EU nezaposlenost je u prosjeku bila nešto ispod devet odsto dok je u BiH i Makedoniji preko 27 odsto. Još jedan važan pokazatelj su plate o kojima sam već govorio. Ako pogledamo prosjek u EU onda se on kreće oko 1.500 evra neto, u Hrvatskoj je više nego duplo manji dok je prosječna plata u BiH i Makedoniji, u prosjeku tek nešto iznad 400 eura. Međutim, svjetska kriza nije izgovor za ovakvo stanje. Izgovor je zapravo vlastiti sistem, prije svega politički i ekonomski. Da svijet može rasti pokazuju azijske zemlje u razvoju koje su u odnosu na 2008. godinu rasle i preko 100 odsto.

Koja su onda rješenja?

JURČIĆ: Rješenje nije da se vraćamo istim putem nazad. Tržište je najbolji alokator resursa ako postoje savršeni uslovi, ali ako ne postoje savršeni uslovi država mora reagovati. Kada govorimo o Hrvatskoj ja vidim pet elemenata gdje se nije dobro reagirovao i koji su doveli do ove situacije. Prvo je bila privatizacija, u kojoj nisu nađeni preduzetnici koji bi pokrenuli proizvodnju već su to, uz časne izuzetke, uglavnom bili rentijeri ili špekulanti koji su kupovali imovinu da bi je kasnije skuplje prodali. Drugo je bio kurs, Hrvatska je 1994. godine precijenila kurs kune u odnosu na njemačku marku za 20-30 odsto čime su poskupili hrvatsku robu a pojeftinili uvoznu robu i onda je tako uvoz zamijenio izvoz. Treći je bio devizna klauzula što je zločin prema svim domaćim ekonomijama jer se na taj način gubi važna poluga monetarne politike. Četvrto je drugi penzijski stub gdje se svake godine izvuče oko pet milijardi kuna i konačno, kao peto, je pogrešna struktura investicija, previše se investiralo u infrastrukturu, autoceste i slično a premalo u pogone koji generišu radna mjesta.Problem u svim našim zemljama je što nismo izgradili državne institucije. Mi nemamo institute koji prate bilo koji dio duštvenog i ekonomskog života na profesionalan način da budu podrka vladi, da kažu šta je izvor problema i koja su potencijalna rješenja a da politika onda bira između potencijalnih rješenja. Isto tako, nedostaje podrška preduzetnicima da znaju šta se događa i u našim zemljama i u svijetu u pojedinom sektoru. Koje su tehnologije, koja je struktura tržišta. To sve razvijene zemlje imaju i to nije vidljivo na prvi pogled iako oni odrade i do 80 odsto razvoja proizvoda i nastupa na tržištu.

Ako govorimo o visokoj nezaposlenosti kao ključnom problemu nacionalnih ekonomija i u Hrvatskoj i u BiH, koje je to preduslove potrebno osigurati kako bi se smanjila nezaposlenost i povećao udio radno aktivnog stanovništva?

JURČIĆ: Sistemski je potrebno intervenisati. Povećanje zaposlenosti može doći iz potražnje za radom a, potražnja za radom se može javiti samo ako dođe do potražnje za proizvodima. Ako se stvori politika potražnje za proizvodina koji se rade u našim zemljama, onda će se pojaviti potražnja za proizvodnjom i za proizvodnim faktorima, a jedan od proizvodnih faktora je i rad. Znači, davanja podsticaja po zaposlenom i slične stimulacije mogu dati samo kratkoročne efekte. Vi na taj način ne podstičete proizvodnju već samo smanjujete njene troškove i kratkoročno popravljate statistiku. Dakle, osnovni cilj treba da bude povećanje potražnje. Ona može doći povećanjem izvoza i povećanjem tražnje sa domaćeg terena. Važno je ovdje da povećanje tražnje na domaćem tržištu bude zadovoljeno što je moguće više iz domaće proizvodnje. Za onu razliku koja ne može biti zadovoljena iz domaće proizvodnje potrebno je razviti politiku povećanja izvoza tako da kompenzuje nastali jaz. Izvozne zemlje kao što su Amerika, Engleska ili Njemačka, mogu bez straha povećati domaću potražnju jer je udio uvoza svega 10 ili 15 odsto. Male zemlje kao naše moraju na to posebno obratiti pažnju. Ja sam u Hrvatskoj predlagao da se povećanje tražnje ne stvara izgradnjom novih kapaciteta već da se milijarda kuna godišnje podijeli penzionerima da mogu pet dana otići u hrvatski hotel. Na taj način možeš sačuvati 30.000 ljudi koji su van sezone ostali bez posla. Drugi primjer, koji rade Slovaci, Česi i neke druge zemlje, je dio potrošnje koji država može davati u bonovima isključivo za domaće preduzetnike.

Kada smo već kod izvoza, na koji način povećati izvoz kada imamo slabu konkurentnost, lošu kvalifikacionu strukturu radne snage i nisku produktivnost?

JURČIĆ: Produktivnost rada dominantno određuje tehnologija, menadžment pa tek onda radna snaga. Znači radnik u BiH koji nema posao ili radi ovdje za 500 KM kada ode u Sloveniju ili Njemačku radi za 1.500 evra. Znači da produktivnost zavisi od organizacije i sistema u kojem radi. Radnici su kod nas žrtva nesposobnog mikro i makro menadžmenta. Ako donesete novu tehnologiju u BiH i imate dobar menadžment imaćete visoku produktivnost rada. Vi već imate takve primjere u Hercegovini koliko ja znam. Na sto radnika vama su dovoljna 3 ili 4 inžinjera, ostalo može biti i priučena radna snaga. Tako da, ovo insistiranje na obrazovanoj radnoj snazi je jednim dijelom u redu ali i u većem dijelu i nije u redu jer vama sistem ne omogućava ostale komponente da se zaposle takvi radnici. Mi smo žrtve ekonomskog sistema koji nije izgrađen i ekonomske politike koja je pogrešna. Pored makro nivoa, nama nedostaje i mikro menadžment u preduzećima a to je rezultat pogrešne privatizacije jer za menadžere nismo dobili preduzetnike već rentijere i špekulante.

Kako podstaći ulaganje u nove tehnologije bez ulaganja u istraživanje i razvoj?

JURČIĆ: U našim zemljama to je samo mantra jer u ovom okruženju to nema smisla. Vi možete donijeti naprednu tehnologiju koja odbacuje 20.000 evra po zaposlenom, danas su tehnologije dobavljive, niko vam to ne brani kupiti. Problem je, međutim, struktura društva i strukture ekonomije što se to ovdje ne može eksploatisati na efikasan način. Problem je u ekonomskom i društvenom okruženju. Moja ideja je da i EU treba promijeniti pristup. Budući da BiH pristupa EU, ako Evropa stvarno želi da razvije ovaj prostor onda treba promijeniti pristup. Primjera radi, za 100-200 dijelova od ukupno 15.000 dijelova koji se rade za automobilsku industriju, može da se prenese tehnologija, obuče se ljudi i ta organizacije se preseli u BiH. Vi tako možete raditi par pogona sa po 200 ljudi što će za Evropu u automobilskoj industriji biti ništa a ovdje će se stvoriti odlični uslovi. Može se na taj način razviti uslovi u nekih 50-60 različitih sektora gdje se ne mora nužno raditi finalni proizvod, moguće je i da se radi samo sklapanje, ali to je bitno drugačiji pristup u odnosu na financijski pristup koji je sada aktuelan a kojim se ne može podignuti Balkan. Može se podići samo proizvodnim pristupom, i to tako da se napravi lista proizvoda koji se ovdje mogu raditi i da se onda daju subvenicije, ne nužno BiH nego evropskim firmama koje su prenijele svoju tehnologiju u BiH. Proizvodni pristup znači ne davati novac. To vam je kao da date novac djeci i pustite ih na ulicu pa vas više nije briga o njima. Ja sam radije za to da se novcem iz Evrope finansira jedan balkanski institut i da se onda uradi regionalna analiza i identifikacija resursa te kako se ti resursi mogu optimalno iskoristiti i sa kojim proizvodima. Ovako su poduzetnici prepušteni sami sebi

Može li se BiH ozbiljnije ekonomski razvijati bez riješenog političkog pitanja i trajnog društvenog uređenja?

JURČIĆ: Politika u BiH, koliko je vidim, već dugo ide na te emocije. Moj je pristup da je čovjek koji ima siguran posao i pristojnu platu mnogo tolerantniji. Ovdje svakako treba izgrađivati savremeni demokratski sistem, ali istovremeno se mora izgrađivati i ekonomski sistem u kojem neće biti važno da li ste vi Srbin, Hrvat ili Musliman, već će biti okrenut otvaranju novih pogona i zapošljavanju. Kada ljudi počnu ići na posao i primati plate, više će im biti do toga da sačuvaju posaonego da se bave ko pripada kojoj naciji. Zato mislim da i Evropa mora promijeniti pristup. Ona ovde mora ući sa ekonomskim konceptom zapošljavanja i proizvodnje za Evropu, na taj način bi se riješilo 80 odsto problema. To je jedini način da se smiri Balkan jer Balkan je bure baruta oduvijek kao mjesto gdje su se sudarale civilizacije, pisma, kulture, itd.

Autor: Centar za istraživanje i studije GEA