ODŽACI, Od 3.000 kvadratnih metara zemljišta pod plastenicima, mladi poljoprivrednik Igor Đulai iz Odžaka izdvojio je prvi put ove godine oko 900 kvadratnih metara za kukuruz šećerac i iznenadio stručnjake kvalitetnim stabljikama, koje su ponijele u prosjeku po tri klipa.
Kaže da su mu agronomi rekli da je ovo prvi poduhvat ove vrste u Srbiji i ako sve bude kako je krenulo, imaće bogat rod i dobar prihod iz pet plastenika.
– Prvi razlog za sjetvu šećerca u plastenicima je da malo odmorim zemlju promjenom kulture, ali računam i na dobar prihod, jer svaka roba koja se prva iznese na pijacu ima i najbolju cijenu. Trebalo bi da rodi oko četiri hiljade klipova, a cijena ne može da bude ispod 20 dinara po komadu, jer ja svu robu prodajem na pijacama u Vrbasu i Apatinu. Ali, računam i na još dvije sjetve i žetve – priča Đulai, pokazujući stabljike koje su sada pet puta veće od onih po vedrim nebom i svaka nosi po tri do četiri klipa šećerca.
Najveći problem, nastavlja Đulai, je oprašivanje biljaka bez vjetra i zato je to dodatni posao, jer, svaku stabljiku treba ručno prodrmati da bi prosula polen.
Poslije završene gimnazije, inače, Igor je razmišljao o fakultetu, ali je prevladala ljubav prema zemlji koju je naslijedio od djeda po majci, koji mu je ostavio u nasljedstvo deset jutara. Na tim oranicama uzgaja papriku, krompir, paradajz, kupus, spanać i, eto, odskora i kukuruz šećerac.
– Za današnje uslove, četiri hektara nisu dovoljna da bi se proizvodnja povrća isplatila, a državnu zemlju najčešće dobiju u zakup veliki proizvođači. Zbog toga, mi, mali paori, imamo problem da odmorimo zemlju, i to se plaća smanjenom proizvodnjom. Za nas lokalna uprava ništa nije uradila, svi se okreću prema bogatašima, krupnim posjednicima, i ispunjavaju njihove želje i potrebe – tvrdi Igor, i dodaje da on upotrebljava minimum hemijskih sredstava, a zemlju đubri samo stajnjakom.
– Ovo je krvav posao, ali ja sam ga izabrao i ne bih ga mijenjao za činovničko mjesto bilo gdje, jer je zemlja moja sudbina.
I bostan mu se osladio
Igor Đulai važi za najboljeg proizvođača dinja i lubenica u Odžacima i po kvalitetu može da se mjeri sa proizvođačima iz Deronja i Kovilja. Prve pare je i zaradio od bostana, koji mu je gradio prve plastenike. Ali, napominje, već tada je morao da čita literaturu “jer danas se svaki paor mora baviti i naukom”. Novosti