BEOGRAD, Lazar Krstić, potencijalni ministar finansija Srbije, prije nekoliko godina slao je mejl ministarstvu i Vladi, u kome moli da dobrovoljno radi, ali odgovora nije bilo.
– Sa grupom kolega sa Jejla poslao sam zahtjev Ministarstvu inostranih poslova i Vladi da dobrovoljno radimo. Jasno je da ne želimo da radimo neke “velike poslove”, već bilo šta, da raznosimo poštu ili fotokopiramo razne papire. Ćutanjem naša Vlada i ovo ministarstvo su odbili takvu ponudu, rekao je 2006. Krstić za portal “Srpska dijaspora.”
– Istovremeno dok se mučimo da se uklopimo u američko društvo, Srbija se trudi da nas što prije odgurne od sebe. Ne mislim tu na prijatelje i rođake već na samu državu i njenu administraciju. Vladina birokratija nas studente u inostranstvu ignoriše tako što kada mi pošaljemo imejl poruku nekom ministarstvu, niko iz vladine administracije neće da nam odgovori na naše poruke, rekao je tada Krstić.
Dvadesetdevetogodišnji Nišlija među 5.000 studenata na Jejlu bio je proglašen za najperspektivnijeg diplomca u Americi.
U njemu su mnogi Amerikanci vidjeli novog Nikolu Teslu, samo u Srbiji to niko nije vidio.
Njegovo školovanje na Jejlu koštalo je 42.000 dolara godišnje. Čim su Amerikanci odlučili da Krstiću daju stipendiju i čim je on o tome obavijestio naše Ministarstvo za nauku, činovnici iz Vlade Srbije su mu ukinuli srpsku stipendiju.
– Nisu me čak o tome ni obavijetsili. Nije meni toliko bila potrebna finansijska pomoć, koliko osjećaj pripadnosti, već osjećaj da znam sam svojoj državi potreban i da na mene računaju, rezignirano je rekao Lazar Krstić.
Bolje da radim u Srbiji za 6.000 evra godišnje nego u SAD za 60.000 $
Krstić je prije više od sedam godina rekao da se ponekad boji života u Srbiji, jer je on u dobroj mjeri izopačen da su idoli i ideali mladih u Srbiji ljudi koji su većini prije 15 godina bili gnusni kao ličnosti.
– Socijalna hijerarhija je tako namještena da su ti ljudi dana na vrhu piramide. Ti ljudi sa kriminalnim biografijama ili sa sumnjivim autoritetima ne treba da budu ideali našeg naroda, a posebno mladih ljudi. Ipak, i pored toga ja sam potpuno privržen Srbiji, govorio je tada Lazar Krstić.
– Promjene kod nas, i kod pojedinca, i u društvu treba da idu odozdo. Suština je da vjerujemo da se mora raditi da bi se stvari promijenile. Da svako misli šta može da uradi, na ispravan način. Vjerujem da je to moguće, mada mnogi moji prijatelji, čak i roditelji, misle da sam ja malo blesav. Za to je potrebno prava revolucija, jer 5. oktobar je bio zezanje samo zato jer nam se ništa nije dogodilo od promjena u glavama. Ne želim da pametujem, imam samo 20 godina, ali vidim da sve i to što se dešava u Srbiji, dešava se u Beogradu. U provinciji se ne dešava ništa. Do totalne društvene reforme mora se doći. Pratim sve što se kod kuće dešava i razmišljam da se vratim. Nekako mi je bolje da radim i živim u Srbiji za 6.000 evra godišnje, nego da ginem od posla u Americi za 60.000 dolara godišnje, rekao je Krstić. B92