BIJELJINA, Ni petnaest godina od početka transformacije privrednog sistema i privatizacije državnih preduzeća u RS ne naziru se razmjere štete koja je nanesena društvu i radnicima koji su radili u preduzećima na području Bijeljine.
Od 13.926 radnika koliko je u bijeljinskoj privredi radilo prije rada, već na početku privatizacionog procesa njih oko 8.000 našlo se na ulici.
Procesom privatizacije, započetim 1998. godine, u Bijeljini je privatizacijom bilo obuhvaćeno 47 preduzeća. Većina preduzeća privatizovana je metodom licitacije, odnosno metodom tendera sa fiksnim i varijabilnim uslovima, zatim direktnom prodajom ili iznošenjem akcija na berzu.
Strahovit pad životnog standarda radnika, gašenje radnih mjesta, iskazivanje tehnološkog viška, zaustavljanje kompletnih proizvodnih pogona, slanje radnika na čekanje, neuplaćivanje obaveza i doprinosa za radnike, sve je to obilježilo proteklu petnaestogodišnju kalvariju kroz koju su prošli radnici i njihove porodice.
Zabilježeno je da se bijeljinskom sindikatu samo u periodu od 1990. do 2002. godine za pravnu pomoć javilo čak 4.753 radnika. Najviše prijava protiv poslodavaca u tom vremenskom periodu stizalo je iz Fabrike konfekcije „Kurjak“, GIK „Rad“, Robne kuće „Pobjeda“ i drugih preduzeća.
„U 22 radna sudska spora evidentirana je samovolja poslodavaca prilikom rješavanja egzistencije radnika. Brojne sporove radnici su dobili, kao što je slučaj sa preduzećima „Stolar“, „Zenit“, „Zlatibor“, GP „Rad“, „Elvako“, „Panafleks“. U mnogim preduzećima radni sporovi još uvijek traju, a mnoge sudske presude, iako izvršne, već godinama nisu ispoštovane“, kaže za poslovni portal „CAPITAL“ Nebojša Andrić, sekretar Regionalnog sindikalnog centra u Bijeljini.
Prije rata u u Fabrici obuće „Zenit“, sa pogonima u Bijeljini, Janji i Ugljeviku, bilo je zaposleno 1.908 radnika, u Konfekciji „Kurjak“ 1.350 radnika, u Fabrici šećera 580 radnika, u Fabrici savitljivih cijevi i vratila „Mladost“, sadašnjem „Panafleksu“, 640 radnika, u „Savi“ je radilo 720 radnika, ali je u sezoni fabrika angažovala i po 1.000 sezonskih radnika. U trgovinskim preduzećima „Drina“ Janja, „Progres“, „Napredak“ i Robna kuća „Pobjeda“ radilo je više od 1.150 radnika.
„Mnoga od navedenih preduzeća ni fizički više ne postoje. Na lokacijama nekadašnjih privrednih giganata izgrađeni su trgovinski centri poput „Binga“ ili „ Tuša“, izgrađeni su stambeno – poslovni kompleksi, kao što je naselje „Intergaj“. Izmijenjenim regulacionim planovima velika bijeljinska industrijska zona u dogledno vrijeme biće pretvorena u stambeno naselje“, ističe Andrić.
On navodi frapantan primjer revizije sumnjive privatizacije u bijeljinskom GP „Rad“, kada je tadašnji predsjednik Komisije za reviziju privatizacije Borislav Bijelić kompletan posao revizije obavio u roku od 40 minuta.
„GP „Rad“ je nekada zapošljavao 800 radnika. Imali su svoju imovinu na Crnogorskom i na hrvatskom primorju. U privatizaciji su nepovratno „zagubljena“ 24 stana koja su bila vlasništvo preduzeća. Preduzeće „Kurjak“ nikada zvanično nije ugašeno, iako je privatizovano. Radničke knjižice u tom preduzeću do današnjeg dana nisu zaključene. Evidentno je da smo imali pljačkašku privatizaciju na djelu, koja je proizvela brojna nedjela i zloupotrebe“, kaže Nebojša Andrić.
CAPITAL: LJ. Ljubojević
