REJKJAVIK, Island je u oktobru 2008. doživio finansijski krah do sada rijetko viđenih razmjera – propale su banke koje su činile 90 odsto bankarskog sistema, a nakon što se vrijednost krune prepolovila, na mjesec dana su zamrznute sve mjenjačke transakcije. Slijedila je duboka ekonomska recesija.
No, danas Island iznenađuje snažnim oporavkom.
Ova u najmanju ruku neobična zemlja – s najvećom stopom nataliteta u Evropi, najviše objavljenih knjiga po stanovniku, gdje prezimena zapravo nikad nisu ušla u modu, “šupak” je kompliment, a populacija je tokom 11 vijeka islandske istorije preživjela nekoliko strahovitih pomora zbog oštre klime i vulkana – posebna po još jednom: građani su jednostavno odbili spasiti propale banke. To je ionako novac strvinarskih stranih investitora, bilo je prevladavajuće mišljenje u javnosti, uz često pozivanje na ponosne vikinške pretke.
Islanđani su tradicionalno ribari i poljoprivrednici, no 2000-ih ondje su se počele slijevati goleme količine novca. Čini se da nikad prije ni jedna zemlja nije uspjela privući toliko kapitala po stanovniku, da bi u tako kratkom vremenu novac nestao. Sad se Island ponovno vratio ribarenju. Ekonomija raste solidnom stopom (dva ili više odsto godišnje), rastu plate, a dug pada. MMF-u su prije roka otplatili dug.
Nijemci slabi na Island
– Na početku “Islandskog čuda” pojavili su se Nijemci – kaže za nedjeljnik Spiegel Ásgeir Jónsson, koji je prije krize bio glavni ekonomista nekad najveće islandske banke, Kaupthinga, jedne od tri koje su preko noći propale kad više nisu mogle refinansirati nagomilani spoljni dug. Milijarde evra imovine nestale su u trenu. Nestao je i Ásgeirov posao. On je u međuvremenu objavio knjigu pod nazivom “Zašto Island? – Kako je jedna od najmanjih država svijeta postala najveća žrtva krize”. Upravo se njemački kapital, objašnjava Ásgeir, najviše slijevao na Island otkad su islandske banke liberalizovane 90-ih godina. I danas je Njemačka najveći vjerovnik Islanda.
– Njemačka je slaba na Island. Čak je i Wagner posuđivao naše legende za svoje opere – kaže Ásgeir koji danas radi kao profesor ekonomije u Reykjaviku. Godine 2012. je čak 65.000 njemačkih turista posjetilo Island, po čemu su Nijemci treći iza Amerikanaca i Britanaca.
Islandski brzi oporavak zasniva se na nekoliko mjera koje nobelovac Paul Krugman preporučuje i drugim zemljama. “Potez Island” po Krugmanu značio bi slijedeće: pustite banke da propadnu, devalvirajte valutu (ako imate vlastitu), uvedite kontrole dotoka kapitala i pokušajte izbjeći plaćanje spoljnog duga. Ásgeir, koji tvrdi da je upozoravao na krizu, uzbuđeno govori o novim mogućnostima rasta, koje se zasnivaju na starim resursima: radišnom stanovništvu, zdravoj demokratiji, visokom nivou obrazovanja, turizmu i obnovljivim izvorima energije. – I ribarenju. Što bismo mi bez ribarenja? – pita se Ásgeir Jónsson.
I zaista, jedna od mjera oporavka bila je odluka vlade da svim građanima dopusti ulov do 650 kilograma ribe dnevno (u periodu od maja do avgusta). Broj amaterskih ribara naglo je skočio.
Prava ekozemlja
Kroz kakve je promjene prošlo društvo pokazuje i priča ribara Vallija Hoskuldssona, koji se odjednom našao u finansijskom sektoru, u banci Glitnir, jednoj od tri propala diva. – Ja sam bio jedan od onih koji su ljudima uvaljivali kredite – otkriva Valli Spiegelu, prisjećajući se kako mu je jednom prilikom poljoprivrednik za kredit od 65.000 evra kao osiguranje ponudio stari poljoprivredni stroj. – Šef mi je rekao: ‘Daj mu novac, a ako traži dvaput više, daj mu i to’ – kaže Valli, koji se vratio ribarstvu, a izlet u bankarstvo smatra pogreškom motivisanom lažnim obećanjem bonusa. Skúli Mogensen, jedan od najbogatijih Islanđana, otkriva kako se na Island odlučio vratiti upravo u oktobru 2008., nakon što je tadašnji premijer Geir Haarde javno zazvao pomoć Svevišnjeg. – Znao sam da moram kući. Island treba mene i moj novac, pomislio sam – otkriva Morgensen. Prodao je svoju kanadsku softversku kompaniju OZ Communications Nokiji i vratio se na Island spreman pokrenuti novi biznis. – Bio sam svjestan da su tri glavna rastuća sektora u Islandu. Prvo, ribarstvo. No, to je tržište jako regulisano. Drugo, turizam. Sektor raste 20 odsto godišnje. Totalna ludnica. Zato sam osnovao vazduhoplovnu kompaniju Wow. Treće, alternativni izvori energije. Island je prava ekozemlja. To je razlog zbog kojeg sam pokrenuo ovu stvar bio-etanolom – otkriva.
Naime, pokraj Reykjavika nalazi se geotermalna elektrana, čiji su nusproizvod zapanjujuće plave vode koje se koriste za banje “Plava laguna”, jednu od najvećih islandskih atrakcija. Drugi nusproizvod je ugljen- dioksid, koji kompanija Carbon Recycling International, u 25-postotnom vlasništvu Morgensena, prerađuje u metanol. Trenutno Island koristi 25 odsto svoje georermalne i hidro-energije, a državna energetska kompanija Landsvirkjun planira podvodnim kablom do 2020. u Britaniju početi izvoziti električnu energiju iz obnovljivih izvora. Do tada, svi automobili na Islandu biće pogonjeni bio-metanolom, smatra Morgenson. On, inače, nema tipično islandsko ime, koje se sastoji od ličnog imena i patronima kojeg čini ime oca i nastavak -son ili -dottir. Pravilan način obraćanja Islanđaninu bez prezimena je njegovim ličnim imenom, ne patronimom.
Ludi za pletenjem
Kriza je donijela i neke manje očite promjene u društvu. Od 2008. svi su postali ludi za pletenjem, otkriva Ragnheidur Eiríksdóttir, koja mladima drži kurseve pletenja. Ova moda lako je vidljiva na ulici, gdje su ručno pleteni džemperi s tradicionalnim motivima neuporedivo češći od robe iz tekstilnih lanaca. Ragnheidur je i stručnjakinja za seksualne odnose, koja vodi TV show i piše knjige o toj temi. Što će drugo Islanđani raditi kad zimi noć traje cijeli dan, primjećuje.
Na Islandu svaka žena rodi u prosjeku 2,2 djece, što je najviše u Evropi, a struktura populacije je drugačija od one u ostatku zapadnog svijeta – pola od 320.000 stanovnika mlađe je od 35 godina. Čak 90 odsto djece ide u vrtić, a 78 odsto žena između 15 i 65 godina je zaposleno, što je najveći udio na svijetu. Ukupna zaposlenost je 80 odsto, u poređenju sa jedva 50 odsto u Hrvatskoj. Činjenica da u ovolikoj mjeri iskorištavaju ljudske resurse još je jedan od razloga zbog čega je upitno bi li islandski potezi uspjeli negdje drugdje.
Što se dogodilo?
U oktobru 2008. islandski finansijski sistem je praktički prestao postojati nakon kolapsa prezaduženih banaka Kaupthing, Glitnir i Landsbanki (ova posljednja bila je povezana s Actavisom koji je svojevremeno htio preuzeti Plivu), koje su činile oko 90 odsto bankarskog sistema. Islandski bankarski i finansijski sistem prebrzo je rastao zahvaljujući stalnom dotoku stranog kapitala gladnog prilika za ulaganja. Islandski spoljni dug prije krize dostigao je oko 50 milijardi evra, gotovo šest puta više od BDP-a, od čega se 80 odsto odnosilo na obaveze banaka, koje nisu preživjele zatvaranje pipe koje je uzrokovala međunarodna finansijska kriza. Na mjesec dana su potpuno zamrznute sve devizne transakcije.
Kako su se spasili?
Islanđani su u dva referenduma odlučili da ne žele spašavati banke (dakle, nepromišljena ulaganja stranih investitora, ali i štediša) javnim novcem i odbili su kredite Velike Britanije i Holandije za pokrivanje obveza Landsbanka u toj zemlji. Vlada steže kaiš, a rashodi za socijalu u budžetu nisu se povećavali s pretkriznih 42 odsto.
Dopustili su nastavak devalvacije krune (kurs prema evru se udvostručio!) iako je to podiglo inflaciju do 19 odsto i dugove domaćinstava kojima su stambeni krediti vezani uz inflaciju ili strane valute. Strogo kontrolišu dotok kapitala. Prihvaćaju 5,1 milijardu dolara kredita MMF-a i skandinavskih zemalja za finansiranje budžeta i osnivanje domaćih banaka.
Kako im je danas?
Nakon što je nezaposlenost dostigla vrhunac od 9,3 odsto u februaru 2010., krajem prošle godine spustila se na oko četiri odsto. Godine 2011. je nakon dvije godine pada (-6,6 odsto u 2009. i -4,1 odsto u 2010.), islandska ekonomija porasla solidnih 2,7 odsto, a trend sa sličnim stopama rasta se nastavlja.
Inflacija se spustila na 4,2 odsto u decembru. U novembru je vlada donijela odluku da će Islanđanima sa stambenim kreditima dati iznos u visini sedam odsto BDP-a, što će, među ostalim, finansirati porezima na banke. Zaustavljen je rast javnog duga, koji se kao udio BDP-a polako smanjuje nakon skoka sa 43,7 odsto BDP-a 2007., na 89,3 odsto 2008. i maksimalnih 117,9 odsto 2011. godine. Jutarnjilist