BERLIN, Industrijskih sirovina je sve manje i sve su skuplje, ipak skrivene posljedice se ne mogu izračunati u novcu: uništena priroda i sredstva za život, konflikti i eksploatacija takođe spadaju u cijenu.
Organizacija “Sirovine za bolji svijet” zalaže se za bolje i provjerljive standarde u eksploataciji sirovina. Litijum za baterije, zlato za mobilne telefone, telur i indijum za solarne ćelije, volfram za nerđajući čelik, dijamanti za nakit i bušilice…
Njemačka uvozi skoro sve industrijske sirovine iz zemalja u razvoju. Zbog velike potražnje u svijetu i malih količina dostupnih sirovina, rastu njihove cijene: njemački proizvođači već brinu o podmirivanju potražnje.
Čak ako cijene na svjetskim tržištima i nastave da rastu, mnoge posljedice neće biti uračunate u cijenu.
Eksploataciju sirovina često prati ugrožavanje prirode i kršenje ljudskih prava, profiteri finansiraju korumpirane političare i oružane konflikte. Sve više nevladinih organizacija u Njemačkoj zahtijevaju uvođenje obaveznih socijalnih i ekoloških standarda za proizvođače u toku cijelog proizvodnog lanca.
Organizacija “Sirovine za bolji svijet” smatra da je država dužna da reaguje, ali i potrošači.
“Trenutno je problem što većina krajnjih korisnika u Njemačkoj ili Evropi uopšte ne znaju odakle dolaze sirovine, a nerijetko i preduzeća koja rade sa metalima nemaju baš najjasniju sliku o njihovom lancu snabdijevanja. To je dovelo do toga da se u području eksploatacije veoma malo pažnje obraća na lokalno stanovništvo i prirodu, upravo zato što se niko o tome ne raspituje”, kaže Fridel Hic-Adams sa Instituta “Sidvind”.
Hic-Adams i njegove kolege posmatrali su više rudarskih krajeva na tri kontinenta i svuda su naišli na ozbiljne probleme. Je li na kraju kriv kupac?
Ne, kaže naučnik, to bi bilo previše odgovornosti: “Kada potrošač kupi mobilni telefon u kome ima izuzetno malih količina zlata ili tantala – nije moguće od njega zahtijevati da zna porijeklo ovog metala”.
Zahvaljujući Dod-Frank odredbi, zakonu u SAD, ova je priča došla na dnevni red. Zakon obavezuje firme iz SAD, ali i inostrane firme kotirane na američkim berzama, da objave odakle dobijaju sirovine i koliko plaćaju lokalnim vlastima. I njemački proizvođači su tako pod pritiskom, kaže Hic-Adams, jer su usko povezani sa američkim tržištima.
Provedu li SAD zakon zaista tako kako je trenutno u planu, i njemački preduzetnici će morati da se uhvate u koštac sa svojim lancima snabdijevanja. Trenutno se bore “i rukama i nogama” i lobiranjem u saveznoj vladi da bi predupredili uvođenje takvog zakona.
U globalnoj tržišnoj ekonomiji većina sirovina se miješa sa drugim recikliranim materijalima. Kako je onda uopšte moguće otkriti porijeklo sirovine? Uz pomoć Saveza za geologiju i sirovine trenutno se u centralnoj Africi razvijaju sertifikovani snabdjevački lanci.
Riječ je o kalaju i volframu, važnim industrijskim sirovinama koje su cijelu deceniju finansirale građanski rat u Kongu. Sa jednim geološkim otiskom prsta moći će da se prati porijeklo rude. Pojedine rudarske firme već primjenjuju ove metode.
Ali, Lena Gojsnet iz Internacionalnog centra za konverziju iz Bona skeptična je: sertifikovanje je tehnički skupo i potrebne su mu funkcionalne strukture na licu mjesta – navodi “Dojče vele”.
“Kada Kongo bude imao kapaciteta da samostalno napravi sistem kontrole, vjerovatno mu ta kontrola više neće trebati. To će značiti da je konačno dostignuta situacija u kojoj vlada efikasno kontroliše sve konfliktne situacije, tj. da pobunjeničke grupe više nisu aktivne. A onda nam u krajnjem nisu potrebna mala sertifikovana područja, cilj je izgraditi rudarski sektor u Kongu koji dobro funkcioniše” – kaže ona.
To znači da bi preduzeća trebalo da se pridržavaju ekoloških i socijalnih standarda i plaćaju poreze, pa bi i male kompanije mogle da priušte licence i na taj način zarađuju za život. Vlada bi prihode ulagala u ulice, škole i bolnice.
