LONDON, Četrdesetak minuta vožnje jugozapadno od Budimpešte nalazi se Felcsút, na prvi pogled tipično mađarsko selo sa uredno ušorenim kućicama na obje strane dugačke glavne ulice. Ali neuobičajeno za mađarsku provinciju, ovdje vlada manična građevinska aktivnost. Privatno obezbjeđenje nadgleda armiju ljudi pod zaštitnim šljemovima, buldožere i kranove koji neumorno rade po sparini završavajući izgradnju ogromnog fudbalskog stadiona koji se nadvija nad sada već patuljastim seoskim baštama i povrtnjacima.
Tu je i šest pomoćnih terena kao i „fudbalska akademija“ nazvana po mađarskom fudbalskom svecu, Ferencu Puškašu, majstoru iz Real Madrida 1960-ih.
Selo od 1.800 stanovnika djeluje kao čudan izbor za ovakve investicije. Ali Felcsút je takođe rodno mjesto Viktora Orbana, moćnog premijera Mađarske, koji je fudbalski fanatik i zahvaljujući kome su novim zakonima takve investicije postale moguće.
Megalomanija? Projekat taštine? Ili samo još jedan aspekt vrtoglavog ritma promjena u Mađarskoj otkako su Orban i njegova stranka Fidesz osvojili ubjedljivu pobjedu na izborima prije tri godine?
Orban je u Mađarskoj donio novi ustav i na stotine novih zakona – ponekad i po jedan dnevno – uključujući i izmjene poreske politike koja sada investicije i sponzorisanje sporta tretira kao poreske olakšice.
Rezultat je blagostanje sela u kome je odrastao, gdje još uvijek ima porodičnu kuću. Prema navodima dva nezavisna medijska izvora, prošle godine su privatna ulaganja u fudbalske projekte u Mađarskoj iznosila oko 6 milijardi forinti (20 miliona evra). Zaprepašćuje podatak da je gotovo polovina te sume završila u Orbanovom selu.
Ova velikodušnost sugeriše da su mađarski biznismeni veoma spremni da udovolje svom moćnom premijeru koji uživa biračku podršku o kakvoj drugi političari u Evropi mogu samo da sanjaju ali koji, kako se uglavnom smatra, zloupotrebljava svoj mandat da bi uspostavio sistem perpetuiranja lične moći.
„Očigledne su tendencije koncentrisanja moći u njegovim rukama i da on samostalno odlučuje o svemu“, kaže Péter Molnár, aktivista za građanska prava i bivši Orbanov bliski saradnik. „To ozbiljno slabi demokratiju u Mađarskoj. Promijenio je stvari kako bi svu moć prigrabio sebi.“
Ali mađarski lider nije usamljen u istočnoj i južnoj Evropi, kojima dominiraju demokratski izabrani populistički lideri, koji koriste snagu države i niz instrumenta za zastrašivanje neistomišljenika, demonizaciju opozicije, zauzdavanje medija i prekrajanje sistema prema svojim potrebama.
U Rusiji i Turskoj, dvjema bivšim velikim imperijalnim silama po istočnim i južnim obodima Evrope, predsjednik Vladimir Putin i premijer Recep Tayyip Erdoğan agresivno progone svoje protivnike, hapse ih i sude im rutinski pribjegavajući nasilju u gušenju mirnih protesta. Obojica su popularni i dominiraju nacionalnom politikom svojih zemalja.
U Rumuniji je prošle godine premijer Viktor Ponta pokušao da izvede, kako je ocijenjeno, ustavni udar da bi zbacio i optužio svog rivala i neprijatelja, predsjednika Traiana Basescua. Nije mu uspjelo.
U Pragu je predsjednik Milos Zeman pokušao da iskoristi krizu vlade da nametne svoju moć. Češka je parlamentarna demokratija sa kabinetskom vladom, ali kada je vlada pala zbog korupcionaškog skandala u junu, Zeman je imenovao bliskog saveznika za tehničkog premijera.
Parlament se pobunio i prošle nedjelje izglasao nepovjerenje Zemanu, da bi u utorak kabinet podnio ostavku, čime su stvoreni uslovi za prijevremene izbore kojima će se razriješiti ova kriza.
Uz izuzetak Rusije, u kojoj su demokratski standardi daleko slabiji, svi ovi lideri gladni moći izabrani su demokratskim glasanjem i svi vode računa da postupaju u skladu sa slovom zakona. „Mislim da on vjeruje u slobodne i pravične izbore, ali sistem koji sada gradi djeluje direktno protiv tih principa“, kaže o Orbanovoj taktici Ákos Maróy, IT stručnjak i aktivista kampanje za slobodu informacija u centru za istraživačko novinarstvo Atlatszo.
„Orban je pravi majstor da stvari koje čini predstavi formalno legalnima, čak i kada očigledno zloupotrebljava zakon“, navodi Molnár koji je dok su studirali prava 1980-ih dijelio sobu sa Orbanom, sa kojim je osnovao Fidesz 1988, godinu dana prije pada komunizma širom regiona. Napustio je Fidesz tokom 90-ih.
Sve ove zemlje se politički veoma razlikuju, ali njihovi moćni lideri su upadljivo slični i često pribjegavaju identičnoj taktici. I Orban i Erdoğan i Putin su na čelu političkih partija, odnosno elita veoma fokusiranih na dominantnog lidera.
Molnár ovako opisuje Orbanov pristup javnim politikama: „Dozvoljena je usko ograničena rasprava, ali on će u njoj presuditi, uvjeren da to čini za dobro svoje zemlje.“
Kao i Putin i Erdoğan, i Orban politiku shvata kao igru u kojoj pobjednik nosi sve. Sva trojica oponente napadaju kao ekstremiste i izdajnike. U obračunu sa svojim kritičarima oni prizivaju paranoju zbog zavjera organizovanih iz inostranstva, bilo da iskreno vjeruju u njih ili ih prosto koriste kao populističku taktiku. Za žigosanje protivnika kao nepatriotskih marioneta stranih sila redovno se koristi nacionalistička retorika.
„Vodi se antimađarska kampanja“, tvrdi Enikő Győri, mađarska ministarka za evropske poslove. „Inostrane kompanije idu u Brisel da se žale na nove poreze. Neki u Evropi kažu da snižavamo stepen demokratije. To nije istina. Ali naš novi ustav, uz brzu reformu i izmjene zakona, u Evropi se vide kao politički nekorektni. Naši kritičari govore gluposti i to u Mađarskoj izaziva antievropska osjećanja.“
Ona Orbana vidi kao vizionarskog vođu posvećenog obnovi mađarske uloge u regionu i zaustavljanju dugog procesa nacionalnog propadanja: „Niko ne želi da mijenja granice u Evropi, ali mi želimo da preživimo. Dugoročna vizija je da mađarski narod mora da preživi, a za to nam je potrebno više djece. Broj stanovnika opada. To je užasno. Zastrašujuće. Ako želimo da preživimo u karpatskom basenu, ako želimo da ti ljudi opstanu, možda nam je potrebno više Mađara. Treba da ohrabrimo ljude u uvjerenju da je to dobra stvar.“
„Krizno upravljanje zahtijeva brzu, odlučnu akciju. I upravo to radi naš lider“, kaže Balázs Orbán, stručnjak za ustavno pravo u provladinom istraživačkom institutu Szazadveg. „On je uzor istočnoj Evropi. Sposoban je za mnoge stvari koje drugi evropski lideri ne umiju da urade.“
Sa dvotrećinskom većinom u mađarskom parlamentu, praktično svedenom na mašinu za izglasavanje premijerove volje, Orban može da radi šta hoće. Ali njegovo sprdanje sa demokratskim procesom dovelo ga je u sukob sa Briselom. Osnova posljednjeg sukoba bio je vrlo kritički nastrojen, detaljan izvještaj Evropskog parlamenta u kome se zahtijeva i poseban sistem monitoringa Unije kako bi se ispitala Orbanova politika.
Događaji u Mađarskoj prinudili su Berlin i druge evropske prestonice da od Unije zatraže uspostavljanje sistema nadzora demokratije u zemljama članicama, sa kaznama za prekršaje. Izgleda da će tokom ove godine Brisel odgovoriti na ovaj zahtjev.
U diskursu Orbanove vlade preovlađuje ton autoritarnog nacionalizma, tvrde kritičari. U deklaraciji koju je partija Fidesz donijela nakon Orbanove ubjedljive izborne pobjede, njegov mandat opisan je kao „novi društveni ugovor“.
„Mađari su odlučili da stvore novi sistem nacionalne kooperacije… U njemu učestvuju svi Mađari, u zemlji i van nje… To nije samo šansa, već nužna potreba svakog Mađara, a parlament i vlada obavezani su pred mađarskim narodom da preuzmu vođstvo u ovom poduhvatu.“
Molnár ovakav jezik opisuje kao „orvelijanski, totalno lažan“, kao regresiju u jezik 1930-ih. Orbanova vlada naložila je da se ova deklaracija okači na vidnom mjestu u svakoj javnoj instituciji.
Ispred parlamenta smještenog na obali Dunava u Budimpešti je veliki park koji je bio prostor za političke proteste. On je sada ograđen i pretvoren u ogromno gradilište. Ideja je da se ovo mjesto rekonstruiše, da bi ponovo izgledalo kao tridesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme autoritarnog režima admirala Mikloša Hortija.
U Budimpešti nije bilo većih protesta zbog toga, za razliku od Turske gdje su održane velike demonstracije zbog premijerove namjere da uništi istanbulski park Gezi i na njegovom mjestu izgradi repliku vojnih kasarni i džamije iz 1930-ih. Turski protesti su gušeni suzavcem i vodenim topovima.
Netrpeljivost ovih lidera prema političkim neistomišljenicima i njihova averzija prema pluralizmu, kao tendencija se najjasnije osjećaju u medijima. Instrumenti kontrole kreću se od pravnog okvira, regulatornih tijela koje su zaposjeli partijski poslušnici, homogenizacije državnih medija, do privatnih medija u vlasništvu lokalnih biznismena i oligarha, čije bogatstvo zavisi od vladinih ugovora koji obeshrabruju kritičko izvještavanje i pozivanje političara na odgovornost.
Orban je donio kontroverzni zakon o medijima kojim je centralizovana i homogenizovana cjelokupna produkcija vijesti na državnoj televiziji, radiju i nacionalnim agencijama, a imenovao je i svih pet članova medijskog regulatornog savjeta.
„Uspjeli su da pripitome i obeshrabre medije. Neće te uhapsiti ili ubiti kao u Rusiji. Ali ćeš dobiti otkaz“, kaže novinar Bodoky.
„Cenzura je internalizovana“, dodaje njegov kolega Maróy. „Ljudi brinu za svoju egzistenciju, ponašaju se onako kako se od njih očekuje. Tako se to radi.“
Drugi instrumenti koji se obično koriste za iznuđivanje lojalnosti i kažnjavanje drugačijeg mišljenja obuhvataju selektivnu upotrebu poreske inspekcije, kako bi se zastrašili biznismeni i pojedinci i nagradili poslušni vladinim ugovorima i licencama.
Tako je Orban usvojio novi sistem za licenciranje prodaje duvana, što je uništilo oko 40.000 malih preduzetnika, da bi zatim izdao oko 5.000 novih licenci, što su kritičari i nezavisni novinari označili kao operaciju nagrađivanja poslušnika i kupovine lojalnosti.
Mađarski premijer takođe je dodijelio državljanstvo i pravo glasa stotinama hiljada Mađara koji žive izvan zemlje. Oni će po prvi put moći da glasaju na opštim izborima sljedećeg aprila. Očekuje se da glasaju za partiju koja im je dala to pravo, što će Orbanu pomoći da osvoji drugi mandat.
Gordon Bajnai, opozicioni lider i bivši premijer, opisuje politički projekat Mađarske kao izgradnju „Orbanistana“, navodeći fudbalski stadion u Felcsútu kao tipični primjer.
Tamás Bodoky, istraživački novinar koji vodi sajt Atlatszo opisuje projekat u Felcsútu kao „čisti feudalizam“, simptomatičan za novu klimu koju stvara Orban.
„Riječ je o veoma inteligentnom i autoritarnom čovjeku. On je kontrol frik“, kaže Bodoky. „Dobro zna kako država radi. Stavlja svoje službenike na ključna mjesta i ne poštuje nezavisne institucije koje bi mogle da kontrolišu ili mu ograniče moć.“
Ali pristalice Orbana – koji i dalje ubjedljivo vodi u anketama – instistiraju na tome da se njihov lider prosto usudio da „skrene“ sa evropskog puta i kao svoj prioritet postavi dobrobit svoje zemlje.
Ubijeđeni su da Mađarska i Orban, koji potpuno dominira nacionalnom politikom, pobjeđuju. Ostali nisu tako sigurni. „To je stvarno tragična priča“, kaže Molnár.
„U toj drami, jednu talentovanu političku figuru uništava njena oholost. On je izgubljen slučaj.“
Moćnici na vlasti
Mađarska
Viktor Orban, premijer
Vrijeme u službi: 3 godine
Većina: 263 od 386 mjesta u parlamentu
Politička orijentacija: desno
Pristalice kažu: Brz je i odlučan u krizi
Kritičari kažu: Koristi dvotrećinsku većinu u parlamentu da koncentriše moć u svojim rukama, guši slobodu štampe
Reakcije javnosti: Veliki protesti 2012. protiv „Viktatora“ zbog promjena ustava
Češka
Milos Zeman, predsjednik
Vrijeme u službi: 5 mjeseci
Procenat podrške: Dobio je martovske izbore sa 54.8% glasova
Politička orijentacija: lijevi centar
Pristalice kažu: Ima veći legitimitet nego premijer, jer je izabran neposrednim glasanjem
Kritičari kažu: Zloupotrebljava krizu vlade da bi sebi povećao moć
Reakcije javnosti: Manji protesti tokom leta
Rumunija
Viktor Ponta, premijer
Vrijeme u službi: 15 mjeseci
Većina: 395 od 588 mjesta u parlamentu
Politička orijentacija: lijevi centar
Kritičari kažu: Prekršio je ustav pokušajem da zbaci predsjednika prošle godine
Pristalice kažu: Samo je htio da olabavi predsjednikov gvozdeni stisak
Reakcije javnosti: Protesti tokom čitave 2012.
Rusija
Vladimir Putin, predsjednik, premijer, opet predsjednik
Vrijeme u službi: 13 godina
Procenat podrške: 63.6% glasova na izborima u martu 2012.
Politička orijentacija: desno
Pristalice kažu: Ponovo je od Rusije napravio silu
Kritičari kažu: Slomio je opoziciju i ugušio demokratiju
Reakcije javnosti: Protesti vođeni od kraja 2011. utihnuli su poslije progona lidera kao što je Alexei Navalny
Turska
Recep Tayyip Erdogan, premijer
Vrijeme u službi: 10 godina
Većina: 327 od 550 mjesta u parlamentu
Politička orijentacija: umjereni islamista
Pristalice kažu: Obnovio je ekonomski rast; stvorio od zemlje lidera u regionu
Kritičari kažu: Postaje sve veći islamista i autoritarac; njegovi razvojni planovi ignorišu tursko nasljeđe
Reakcije javnosti: Masovni protesti, uglavnom u Istanbulu, i dalje traju
Autor: Ian Traynor, The Guardian, / Pješčanik.net/ Biznis&Finansije
