STOKHOLM – Godina 2018. do sada “uopšte nije bila dobra” za H&M, izjavio je KarlJohan Person, direktor i unuk osnivača lanca, Erlinga Persona.
A to je zapravo veoma blagi izraz za stanje u H&Mu: prihod je od početka godine pao za 62% i dobit od jedne milijarde i 370 miliona švedskih kruna (oko 134 miliona evra) je i najmanja u nekom kvartalu u posljednjih deset godina. Ne samo to: lanac je zatrpan robom koja nije prodata u vrijednosti od nekih 3,5 milijardi evra.
Problemi H&Ma su očito barem isto tako veliki kao što je velik njihov lanac od 4.700 trgovina u cijelom svijetu neke od njih su međusobno udaljene tek nekoliko stotina metara. Nekad je to bila prva adresa za mlade, danas ih sve više zaobilaze. Zamjeraju što su trgovine pretrpane, neuredne, a nema ni dovoljno osoblja koje bi ih poslužio. Naravno da ni konkurencija ne spava, od “Primarka” pa do “Zare”, a onda dolazi i činjenica da mnogi mladi sve češće kupuju preko interneta.
Povrh svega toga onda dolaze i skandali koji su proteklih godina bili povezani s tim trgovačkim lancem. Novinari su 2016. otkrili kako u pogonima u Mjanmaru koji rade za H&M rade i maloljetnici od 14 godina po 12 sati na dan za satnicu od, preračunato, 15 evrocenti, što je polovina minimalne satnice čak i za tu zemlju. Za ovaj koncern u Bangladešu radi čak 200 firmi, što ga čini najvećim tekstilnim partnerom u toj državi. Nakon što se srušila zgrada “Rana Plaza” u blizini Dake 2013, pri čemu je preko 1.100 radnika poginulo, H&M je potpisao Sporazum o zaštiti od požara i sigurnosti radnog mjesta sa svojim partnerima. Ali, kako javljaju nezavisni izvori u Bangladešu, tih propisa se niko ne drži i niko ne provjerava da li se nešto popravilo.
Osim toga, sve su glasnije kritike te “brze mode” koju simbolizuje upravo H&M: već i u naporu da pronađu model koji će naći kupce se sve brže mijenjaju kolekcije. A to onda znači i katastrofu za okolinu: modna kreatorka Ajlin Fišer je prilikom dodjele nagrade 2015. izjavila kako je modna i tekstilna industrija “na drugom mjestu u svijetu po uništavanju okoline”. Samo naftna industrija je još gora.
Jer dok se kupuje neka sitnica “za obući”, jedva da ko misli na otrovne i za radnike štetne hemikalije kojima je ta tkanina bila obojena, na potrošnju vode na industrijskim nasadima pamuka, na transport po čitavoj planeti i na kraju na činjenicu da će vaša stara “krpica” završiti na smeću samo u SAD završi 9,5 miliona tona odjeće na otpadu, svake godine! To čini da je i emisija CO2 tekstilne industrije daleko gora nego i od velikih avionskih kompanija.
H&M barem uvijek ponovo pokušava popraviti svoj imidž kada je riječ o okolini: 2016. je mušterije pozvala da svoju staru odjeću predaju u trgovini gdje kupuju novu i kako će ona biti korištena za novu odjeću. To je daleko od istine: lanac je priznao da tek hiljaditi dio od onoga što se preda (0,1%) zaista završi kao nova odjeća.
Jedini koji imaju korist od ove nevolje lanca H&M je jedna termoelektrana u Vesterosu u Švedskoj. Iz H&M stižu ogromne planine odjeće koja nije prodata u termoelektranu za gorivo. Jedina utjeha je što se tako ipak malo smanjuje potrošnja fosilnih goriva. DW
