BANJALUKA – Porez na dodatu vrijednost i svi drugi porezi i ostale dadžbine moraju imati primarno razvojnu svrhu i biti najmanji mogući a prioritet mora biti njihov efekat na privredu i građane, rekao je ekonomista Igor Gavran.
Govoreći o lošim poreskim politikama u BiH, Gavran kaže da nadležni u BiH ne samo da nisu adekvatno djelovali nego nisu nikako djelovali.
“Pojedine mjere poput jednokratnih “donacija” određenim kategorijama stanovništva su poduzete isključivo u cilju “kupovine glasova” a ne kao dio neke osmišljene antiinflatorne politike. Srećom, neke su druge vlade i centralne banke djelovale na inflaciju u Evropi, a ukupno usporavanje ekonomije i tražnje za energentima doveli do smanjenja njihovih cijena, pa su se ti pozitivni efekti dijelom osjetili i u BiH. Još nisam siguran da smo izbjegli stagnaciju, jer i dalje se očekuje recesija u Evropi i u nekim državama je već prisutna što može voditi i recesiji u BiH, ali bi očekivani pad inflacije barem trebao umanjiti rizik od stagflacije”, kaže Gavran..
Cijene goriva su u padu, ali ne i cijene životnih namirnica. Naprotiv, neke čak i dalje rastu. Može li se očekivati pad cijena namirnica zbog pada cijena energenata, ili se mora nešto drugo desiti da bismo imali niže cijene u 2023. godini?
“Pad cijena namirnica se mora dogoditi i jedini objektivan faktor koji ga može “spriječiti” bilo bi poskupljenje električne energije za koje nema nikakvog osnova i ne smije se dogoditi barem u Federaciji BiH (jer je u RS ova pogrešna odluka već donesena). Hoće li se pad cijena odvijati spontano i sličnim tempom kako su cijene rasle ili će biti potreban određeni “podsticaj” mjerama vlasti (ograničenja i kontrole marži i sankcije) ostaje da vidimo, ali se ne smije dugo čekati.
Jednostavno, ako je neko podigao cijene uz pravdanje rastom troškova zbog rasta cijene recimo goriva, on mora cijene spustiti nakon što su mu troškovi smanjeni ili se na to mora na neki način “natjerati”. I previše su domaći kupci eksploatisani zloupotrebama trgovaca i odavno plaćaju više nego je opravdano za cijeli niz proizvoda i usluga, tako da se nikakvim teorijama o “slobodnom tržištu” ne može pravdati dalja zloupotreba situacije i “inflatorno profiterstvo”. Naravno da ne očekujem vraćanje cijena na potpuno isti nivo od prije godinu ili više jer određeni rast se može objasniti i drugim faktorima, ali ipak se najveći dio pravdao rastom upravo onih troškova koji sada padaju i to se mora odraziti i na cijene”.
Prihodi od indirektnih poreza u jedanaest mjeseci 2022. godine iznosili su 9,76 milijardi KM i veći su za 1,412 milijardi KM ili 18,43 odsto u odnosu na isti period 2021. godine. Da li se ovaj “višak” novca mogao na neki način vratiti građanima, ako da, kako?
“Naravno da jeste, jer je rezultat prije svega inflacije i enormnog izdvajanja građana i privrede a ne bilo kakvih ekonomskih reformi i uspjeha vlasti. Nažalost, toga nije bilo već je tek minimalan dio usmjeren određenim kategorijama građana ali u obliku “kupovanja glasova” u predizbornom periodu a ne ozbiljnih mjera za podršku očuvanju životnog standarda ili ekonomiji. Brojni su načini na koje se ovaj novac mogao iskoristiti za dobrobit građana i privrede. Npr. moglo se direktnim subvencijama i transferima pomoći najugroženije kategorije građana, otkupom domaćih proizvoda i njihovim plasmanom na tržište po nižim cijenama posredstvom robnih rezervi.
Moglo se direktno pomoći i privrednicima od kojih se roba kupuje i građanima kojima se prodaje, podsticajima domaćim poljoprivrednicima i drugim proizvođačima esencijalnih proizvoda moglo se pomoći ponovno i njima direktno i njihovim budućim kupcima indirektno i time osigurati veća nezavisnost BiH od vanjskih ekonomskih šokova i uvezene inflacije. Mogle su se kreirati rezerve plina i nafte/goriva kojima bi se osigurali snabdjevanje i niže cijene u periodima najvećih inflatornih šokova, mogle su biti smanjene ili privremeno suspendovane poreske i druge obaveze privrede i građana kako bi im se umanjili troškovi poslovanja i života.
Moglo se ulagati u infrastrukturne projekte ili kreirati povoljne linije za finansiranje projekata privrede i preduzetnika… moglo bi se još dugo nabrajati šta se sve može učiniti s ovim novcem pametnije od uobičajene neracionalne javne potrošnje i nestajanja u korupcijskim kanalima vladajućih struktura. Želim se nadati da će nove vlasti barem neke od ovih predloženih mjera i provesti u djelo”.
Prije tri mjeseca je usvojen nacrt zakona kojim se u FBiH predviđa minimalna plata od 1.000 KM. Međutim, prijedlog Vlade FBiH je da to bude 596 KM. Je li ovaj “Vladin minimalac” dovoljan za život i je li realno dosegnuti minimalac od 1.000 KM?
“Prijedlog federalne Vlade o minimalcu od 596 KM je nerazumno nizak, ako podrazumijevamo da rad mora biti adekvatno plaćen i da bi zaposlenje uopšte imalo smisla. To čak uopšte nije rast jer su troškovi života porasli više od procenta predloženog povećanja i ti radnici realno gube ovakvim rješenjem. Mislim da je nakon perioda ekstremne inflacije i enormnog rasta troškova života sasvim realno očekivati mnogo viši iznos, pa tako i ovaj predloženi od 1.000 KM nije nerealan niti predstavlja bilo kakvo “bogatstvo”. Naravno, to ne znači samo administrativnu odluku o nekom iznosu nego se ovakav viši iznos minimalca treba omogućiti kao dio paketa ekonomskih mjera kojima bi se rasteretili i poslodavci i poboljšali ukupni uslovi poslovanja pa se tako olakšalo povećanje primanja i iznad ovakvog minimuma. Viša primanja i viši životni standard donose svima dobrobit jer rastu kupovna moć i potrošnja i time više može zaraditi i domaća privreda. Nažalost, u aktuelnim okolnostima previsokog opterećenja cijene rada čini se da najveću korist od svakog rasta plata ostvaruje sama vlast jer veliki dio toga rasta uzima sebi putem poreza i doprinosa”.
Kako Vi ocjenjujete ambijent za poslovanje u BiH i šta je prioritetno promijeniti?
“Ambijent je već godinama pa i decenijama jako loš i otežava pokretanje biznisa i poslovanje umjesto da ga olakšava i potiče. Nije slučajno da među uspješnim domaćim kompanijama dominiraju izvoznici jer je na stranim tržištima često lakše poslovati nego na domaćem. Previše je toga potrebno promijeniti da bi se moglo nabrojiti i obrazložiti ovdje, ali prije svega je to sam odnos prema ekonomiji i privredi i posvećenost ekonomskom razvoju umjesto povećanju javnih prihoda i njihovom neracionalnim trošenju u vlastitom interesu. Radi povoljnijeg poslovnog okruženja bi trebalo mijenjati i Ustav i zakone i uspostaviti na svim nivoima vlasti efikasan sistem koji omogućava uspješan rad i život svima a ne samo onima koji su u vlasti ili s njima povezani.
Jednostavno, bez nekih strateških, a za neke možda i dramatičnih promjena ukupnog sistema nije realno očekivati ni povoljnije poslovno okruženje. Jer jasno je, recimo, da treba smanjiti poreze i doprinose kako bi privreda imala niže troškove a građani viši standard, ali je to nemoguće ako istovremeno nismo spremni reorganizirati javnu administraciju i eliminirati sve one nivoe vlasti i institucije koje ne doprinose ničemu osim samim sebi. Jasno je i da nam treba efikasna administracija koju čine sposobni i stručni ali to je nemoguće ako se nismo spremni odreći korupcije i zapošljavanja preko partijskih i porodičnih veza, itd. Jednostavno, potrebni su pravi ljudi na pravim mjestima koji su spremni i sposobni donijeti prave odluke i sve se može promijeniti. Ali takve smo ljude i takav sistem posljednji put imali ne samo u BiH nego u cijeloj regiji u vrijeme SFRJ i nikada poslije toga”.
Prevoznici iz BiH su godinama tražili da se stranim prevoznicima počne naplaćivati PDV, zatim su privrednici tražili pomjeranje roka plaćanja PDV-a, a građani su tražili nižu stopu na osnovne životne namirnice. No, vlast nije željela mijenjati Zakon o PDV-u. Kako vi gledate na sve ove odbijenice i kolika je potreba za reformom ovog zakona?
“Iako nisu svi zahtjevi za izmjene Zakona o PDV-u bili dobri ni opravdani, mnogi od njih jesu, a ključni razlog zašto oni nisu prihvaćeni je pogrešan ali sasvim jasan – vlast vidi i PDV i sve ostale javne prihode iz samo jednog ugla, kao svoj prihod koji nisu spremni da umanje ni za 1 KM, ni za jedan dan. Ni najmanje ih ne zanima efekat na privredu ili građane ili dugoročna perspektiva da se privremeno umanjenje prihoda danas može pozitivno odraziti i donijeti njihov rast u budućnosti. Ponašaju se kao da je država njihova privatna imovina a javni prihodi njihovi vlastiti i zato se svaki prijedlog koji makar privremeno znači njihovo umanjenje odbija bez obzira na njegovu suštinu i sadržaj.
Postoji i određeni nivo neznanja i nespremnosti da se određene promjene primjene poput, recimo, nebuloznih argumenata da ne treba mijenjati nešto jer bi im trebao novi software ili nova obuka zaposlenih (ovo su argumenti koji jednim dijelom vrijeđaju inteligenciju a drugim stvaraju još goru sliku o onima koji propise primjenjuje od trenutne jer ako im je problem bilo šta promijeniti onda očito nisu sposobni za posao koji trebaju obavljati). I PDV i svi drugi porezi i ostale dadžbine moraju imati primarno razvojnu svrhu i biti najmanji mogući a prioritet mora biti njihov efekat na privredu i građane. Samo sagledavanjem iz ovog ugla mogu se i svi prijedlozi za izmjene adekvatno razmotriti i najbolji od njih prihvatiti i primijeniti.”
Premijer FBiH kaže da danas imamo socijalni mir zasnovan na ekonomskim rezultatima. Navodi da je Vlada provela neke važne reforme poput reforme finansijskog sektora, radnog i socijalnog zakonodavstva, te penzijsko-invalidskog fonda. Je li u osam godina mandata Vlada mogla bolje?
“Naravno da je mogla i morala puno bolje. Inače je praksa svih vlada u BiH da beskonačno i neumjereno hvale same sebe i svoje rezultate potpuno neovisno o stvarnosti i nikada ne vide i ne priznaju bilo kakve greške i propuste. Tako i kantonalni premijer u Sarajevu svoje rezultate predstavlja takvim superlativima kao da smo preskočili Beč, a u stvarnosti nisu bili u stanju dovršiti u iole razumnom roku trivijalne projekte poput izgradnje jedne podzemne garaže ili tramvajskog stajališta ili ispuniti jednostavna obećanja poput nabavke trolejbusa. Takođe, kada je neko spojio dva mandata kao federalna Vlada onda je jasno da u tom jako dugom periodu mora pronaći i ponešto što je ipak urađeno i imalo je neki pozitivan rezultat, ali uglavnom se hvali statističkim promjenama koje nemaju nikakvu dokazivu vezu sa radom vlade.
Naime, jasno je da je u osam godina moralo doći do rasta zaposlenosti, nominalnog rasta prosječne plate ili penzija bez obzira na rad ili nerad vlade. Pravo je pitanje da li je taj rast boljim djelovanjem vlade mogao biti mnogo veći nego što je bio i zašto je istovremeno enorman broj građana iselio iz zemlje ako je sve bilo tako fenomenalno kako se čini iz bajkovitih samohvala vlasti?”
Koliko je vlada uradila?
“Jasno je da je urađeno jako malo toga pozitivnog a da je propušteno previše toga i zbog toga su primanja i zaposlenih i penzionera i dalje preniska i nedovoljna, životni je standard tragično nizak, uslovi poslovanja su sramotno loši, privreda i građani preopterećeni previsokim poreskim i drugim opterećenjima, administracija neefikasna, prekobrojna i korumpirana, pravna država praktično ne postoji, smrtnost od Covid-19 je bila među najvišim u svijetu, itd.
Ona vlada koja je “ispratila” stotine hiljada nezadovoljnih građana iz zemlje i koja nije bila u stanju ni da sačuva njihove živote u pandemiji nema nikakvog kredibiliteta za glorifikaciju vlastitih veoma skromnih rezultata. Činjenica da je moglo biti još gore (jer uvijek može gore) ili da je neka druga vlada u nekom ranijem periodu eventualno u nečemu bila lošija nije dovoljna da zasluži pohvale. Neka se porede sa bilo kojim periodom od osam godina između 1945. i 1990. kada smo imali ozbiljne vlade i spektakularne stope rasta i razvoja a ne sa periodima jada i bijede koje imamo u posljednjih nekoliko decenija.
Socijalni mir u BiH jedino mogu objasniti psiholozi ili psihijatri, jer pasivnost naših građana i spremnost da trpe ovakve vlasti i kontinuirani pad životnog standarda je više u domenu mentalnog zdravlja, da ne kažem mazohizma, nego rezultat bilo kakvog realnog stanja. Nikako ne možemo prevazići “dobro je, samo neka se ne puca” prag prihvatanja svega do granice ugroženosti života. Čak smo i živote gubili u pandemiji zbog katastrofalnog (ne)djelovanja vlasti, pa ni to nije bilo dovoljno za masovnije reakcije građana. Ova pasivnost i “vječni socijalni mir” su, ustvari, i jedan od najjačih poticaja vlastima da zanemare naše potrebe jer im daju sigurnost da mogu uraditi bilo šta na našu štetu a da se niko nikada neće ozbiljno tome usprotiviti.” Buka