BEOGRAD , “Šišanje dugova ne dolazi u obzir”. Ovim riječima je njemačka kancelarka Angela Merkel odgovorila na pitanje novinara da li je moguć ponovni otpis grčkog duga.
Termin „šišanje” (haircutting) koji je Merkelova upotrebila, kolokvijalno se u ekonomiji koristi kao sinonim za oprost dugova.
Njemačka vlada juče se uzdržavala od iznošenja stava povodom najnovijeg prijedloga Aleksisa Ciprasa, ali je i dalje ostala pri ocjeni da je malo prostora za labavljenje uslova vezanih za otplatu grčkog duga.
Sa druge strane, Kristin Lagard, direktorka Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), prije nekoliko dana izašla je sa mnogo mekšim stavom – da je Grčkoj sada neophodan reprogram duga.
Praktično, to znači prepakivanje zajmova, koje najčešće podrazumjeva produžetak rokova otplate i smanjenje kamata. Bez obzira na tvrd stav Njemačke po ovom pitanju, istorija pokazuje da je „friziranje” zajmova u posljednjih nekoliko decenija i te kako bilo u modi, piše Politika.
Njemački ekonomista Hans Verner Sin, profesor ekonomije i javnih finansija na univerzitetu u Minhenu, u svojoj knjizi „Evro zamka” otkriva gotovo nevjerovatan podatak. U periodu od 1950. do danas bilo je ne manje od 186 „šišanja dugova” u čak 25 zemalja.
Osim oprosta duga Grčkoj 2012, spominje primjer Rusije (1997. i 2000.), ali i Argentine (1987, 1993. i 2005. godine). Pri tom je Argentina svoje dugove nekoliko puta prepakivala i poslije Drugog svjetskog rata (1952, 1962. i 1965. godine). Sin u svojoj knjizi, kao jedan od primjera većih šišanja dugova navodi i oprost srpskog duga poslije 2000.
Pariski klub država povjerilaca odobrio je sredinom novembra 2001. godini tadašnjoj SR Jugoslaviji otpis 66 odsto od 4,56 milijardi dolara, koliko je država dugovala grupi najbogatijih zemalja.
Na početku 2001. ukupni dug prema stranim povjeriocima iznosio je 12,2 milijarde dolara, a oko 90 odsto dospio je za naplatu. Zemlja je dobila 22 godine za otplatu preostalih 1,8 milijardi dolara duga prema ovoj grupi zemalja, uz poček od šest godina.
Londonski klub povjerilaca, u kome su komercijalne banke, 1. jula 2004. godine otpisao je Srbiji 62 odsto duga, odnosno oko 1,6 milijardi evra ukupnih obaveza države sa 2,7 milijardi dolara smanjeno je na 1,08 milijardi dolara. Kamatna stopa za vraćanje preostalih 38 odsto duga u prvih pet godina bila je 3,75 odsto, a od šeste do dvadesete godine iznosi 6,75 odsto.
Prema riječima Dejana Šoškića, profesora Ekonomskog fakulteta u Beogradu , reprogram, ili otpis, jednog djela grčkog duga sada bi bilo najpravednije rješenje za rasplet grčke drame.
– Grčka nije u stanju da vrati svoje obaveze, a poveriocima nije u interesu da imaju fiktivna potraživanja koja ne mogu da naplate. Zato vraćanje grčkog duga treba odložiti za neku lepšu budućnost, a to je moguće tako što će se sada smanjiti izdaci za kamate. Jer veliki rashodi za kamate ubijaju privredu. Dakle, treba stvoriti prostor za ekonomski rast, da bi se u nekoj boljoj budućnosti izmirile obaveze – kaže Šoškić.
To je na liniji onoga što je predlagao bivši ministar finansija Grčke Janis Varufakis.
„Nismo to izmislili ni Varufakis, ni ja”, kaže Šoškić. O tome je i poslije Prvog svjetskog rata pisao i Džon Majnard Kejnz u svojoj knjizi „Ekonomske poljedice mira” gdje je predviđao da će popravke koje je Njemačka trebalo da plati pobjednicima rata biti toliko velike da će uništiti Njemačku ekonomiju.
Šoškić kaže da istorija opraštanja dugova seže još dalje u prošlost. On navodi primjer Britanije koja je u 18. veku finansirala svoje vojne izdatke obveznicama bez dospjeća.
– To znači da glavnica nikada ne dospeva na naplatu, već se samo plaća kamata. Samo plaćaju kamatu, a ne vraćaju glavnicu. Verovali ili ne, nekima od tih obveznica i danas se trguje – kaže Šoškić.
On spominje primjer i Brejdijevih obveznica koje su nazvane po bivšem američkom ministru finansija Nikolasu Brejdiju koji je pomogao restrukturiranje dugova u mnogim zemljama u razvoju. Inače Brejdijeve obveznice najviše su izdavane u zemljama Latinske Amerike. Politika
