LONDON, Sjedišta ključnih korporacija su u proteklih petnaest godina promjenila izgled velikih gradova zemalja u razvoju. Zgrada Kineske državne televizije podsjeća na ogromnog vanzemaljca koji maršira pekinškim nebom.
Osamdeset spratova tornjeva Petronas, sjedište malezijske naftne kompanije, su se vinuli iznad Kuala Lumpura. Svjetleća kancelarija bankarske kuće VTB se nalazi u srcu moskovskog finansijskog distrikta.
Sve ovo su spomenici usponu nove vrste hibridnih korporacija koje podržava država ali koje funkcionišu kao privatne multinacionalne kompanije.
Državni kapitalizam nije nova ideja, a svjedok tome je kompanija (nekadašnja engleska kolonijalna) East India. On sad prolazi fazu dramatične obnove.
Devedesetih godina su državne kompanije bile ništa više nego državni odjeljenja na tržištima u razvoju. Ključna pretpostavka je bila da će ih, ukoliko se ekonomija bude razvijala, vlada ili zatvoriti ili privatizovati.
Međutim, ne čini se da država odustaje od vrhovne komande, kako u velikim industrijama (deset najvećih svjetskih naftnih kompanija je u državnom vlasništvu), tako ni na velikim tržištima (državne kompanije čine 80 odsto vrijednosti kineske berze i 62 odsto vrijednosti ruske berze).
I dalje su u usponu. Pogledajte gotovo svaku novu industriju i korporacijskog giganta: Kineska kompanija Mobile, na primjer, ima 600 miliona korisnika. Državne kompanije čine trećinu direktnih stranih ulaganja u svijetu u periodu od 2003. do 2010. godine.
S obzirom da je zapad u strahu, a tržišta u usponu cvjetaju, Kinezi više ne vide državne kompanije kao prolaznu stanicu na putu prema liberalnom kapitalizmu, već ih vide kao održiv model. Oni smatraju da su redizajnirali kapitalizam kako bi ga učinili boljim i sve veći broj lidera zemalja u razvoju se slaže s tim.
Brazilska vlada koja je 90-ih godina prihvatila privatizaciju se sada umješala u kompanije Vale i Petrobras i uvjerava male kompanije da se spoje i formiraju nacionalne gigante. Južna Afrika takođe flertuje sa takvim modelom.
Ovakva vrsta razvoja pokreće dva pitanja: koliko je uspješan takav model i kakve su posljedice, kako u, tako i izvan tržišta u razvoju?
Pristalice državnog kapitalizma tvrde da se ovim modelom može osigurati i bezbjednost i rast.
Divlja privatizacija u Rusiji devedesetih godina za vrijeme Borisa Jeljcina je uznemirila mnoge zemlje u razvoju i potakla je stajališta da vlada može ublažiti napetost koju uzrokuju kapitalizam i globalizacija time što će obezbjediti ne samo tešku infrastrukturu poput puteva i mostova, već i laku infrastrukturu u vidu vodećih korporacija.
Vlada Lee Kuan Iev-a u Singapuru, koja je jedan od nosioca ove ideje, je prihvatila zapadne ideje i otvorila vrata stranim kompanijama, ali je takođe posjedovala udio u mnogim od njih.
Kina je sada vodeći stručnjak u tome. Uska veza između njene vlade i biznisa će bez sumnje biti razmatrana sljedeće sedmice na sastanku globalne elite u švajcarskom odmaralištu Davos.
Među zapadnjacima koji tamo budu prisutni, predstavnici vlada često zauzimaju suprotna gledišta od predstavnika privatnog sektora. Kineski delegati s obe strane, pak, imaju isto mišljenje, čak i isti patriotski način razmišljanja.
Ipak, ako bolje razmotrimo ovaj model uoči ćemo njegove slabosti. Kada vlada favorizuje određene kompanije, ostale su na gubitku. Kineska kompanija Mobile i još jedan državni gigant Kineska nacionalna naftna korporacija (CNOOC) su 2009. godine zaradile 33 milijarde dolara, što je više od zarade 500 najprofitabilnijih kineskih privatnih kompanija zajedno.
Državni giganti upijaju kapital i talenat koji bi privatne kompanije možda bolje iskoristile. Istraživanja pokazuju da državne kompanije koriste kapital na manje efikasan način nego privatne i imaju sporiji rast. U mnogim zemljama državni giganti prosipaju novac na moderne tornjeve u vreme kada se preduzetnici bore da prikupe kapital.
Ti troškovi će vjerovatno rasti. Državne kompanije su dobre u kopiranju drugih, djelom iz razloga što mogu koristiti snagu vlade koja ih podržava da nabave njihovu tehnologiju.
Ali u trenutku kada treba da osmisle sopstvene ideje, one postaju manje kompetitivne. Državne kompanije radije prave nekoliko velikih poteza nego mnogo manjih. Najveći svjetski centri inovacija su obično male kompanije.
Ovaj model ne garantuje ni sigurnost. Državni kapitalizam funkcioniše dobro samo onda kada ga vode kompetentne države. Mnoge azijske države imaju snažnu mandarinski kulturu, što Južna Afrika i Brazil nemaju. Kompanija Coal India baš i nije predstavnik efikasnosti. Državni kapitalizam daje prednost dobro povezanim pripadnicima sistema u odnosu na inovatore spolja.
U Kini je visoko obrazovana “dvorska svita” ugrabila svoj plen. U Rusiji šačica “birogarha”, često bivših oficira KGB-a, dominira i Kremljom i biznisom. Tako ovaj model proizvodi ortačke odnose, nejednakost i na kraju nezadovoljstvo, kao što je brend državnog kapitalizma Hosnija Mubaraka učinio u Egiptu.
Razvijene svjetske sile su uvijek koristile državu kako bi pokrenule rast, počev od Japana i Južne Koreje 1950-ih i Njemačke 1870-ih ili Sjedinjenih Država nakon rata za nezavisnost. Međutim, ove zemlje su vremenom shvatile da sistem ima granice. Kinezi bi od svih ljudi na svijetu trebali znati da je najbolji način da učite iz istorije da se osvrnete na njen dugi tok.
Međutim, moglo bi da potraje nekoliko godina da ove slabosti izađu na videlo, a u međuvremenu one mogu izazvati mnoge probleme. Investitori u tržišta u razvoju moraju biti pažljivi. Mogli bi ući u sukob sa vladom, a ne samo sa kompanijama.
Kapitalističke državne vlade mogu biti hirovite, i uskratiti prava manjinskim akcionarima. Oni koji imaju podružnice ili zajedničke kompanije na tržištima u razvoju mogli bi doći u sukob sa državnim kompanijama.
Još jedna od briga je i uticaj ovog modela na globalni sistem trgovine koji je, u vreme kada republikanski kandidat za predsjednika želi prvog dana u kancelariji proglasiti Kinu manipulatorom valuta, već u opasnosti. Osigurati pravednu trgovinu je teško kada neke kompanije uživaju veću podršku državne vlade. Zapadni političari polako gube strpljenje zbog državnih kapitalističkih moćnika koji grade sistem u korist svojih sopstvenih kompanija. The Economist
