SARAJEVO, Sve dok građani budu ‘gutali’ etnonacionalne udice i vidjeli sebe kao Samobošnjake, Samosrbe, Samohrvate i Samoostale, političari će nastavljati po starom tj. budžetarijat će se održavati na vlasti, rekao je Vjekoslav Domljan, profesor na Sarajevo school of Science and Technology, ranije profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i Pravnom fakultetu u Mostaru.
On u intervjuu za BUKU na zanimljiv način otkriva kakva je sudbina reformske agende, šta je to budžetarijat, kakvi su planovi MMF-a u BiH, te kakva nas budućnost očekuje sa ovakvom ekonomijom.
Profesore Domljan, u Sarajevu je prije sedmicu dana održan Samit 100 i “Brdo – Brijuni” . Kolika je važnost ovakvih skupova za ekonomski razvoj i koliko lideri sa ovih podučja to uspijevaju iskoristiti?
Ako je usred ratne 1943. godine Paul Rosenstein-Rodan mogao pisati “Problem industrijalizacije Istočne i Jugoistočne Europe”, zašto lideri zemalja Jugoistočne Europe ne bi 2016. god. razmišljali o reindustrijalizaciji i o razvoju ekonomije utemeljene na znanju.
Moglo se u Sarajevu govoriti i o finansiranju razvoja, finansijskim jazovima i njihovu prevladavanju formiranjem razvojne banke Jugoistočne Europe. Kad bi zemlje regije zajednički djelovale, kao karipskih „sedam malenih“, koji su osnovale Karipsku razvojnu banku, da ne kažemo kao nordijske zemlje, koje su osnovale Nordijsku investicijsku banku, mogle bi uspostaviti razvojne koridore, povezujuću infrastrukturu, štititi okolinu i onda to i drugo zajednički finansirati. No, koliko se moglo vidjeti iz medija, uglavnom ništa od toga.
Iako je iz Sarajeva trebalo da se pošalju poruke pomirenja, želje za ekonomskim razvojem i saradnjom zemalja u regionu, to je sve ostalo u drugom planu zbog poruka političara koji su učestvovali na ovim skupovima. Koliko su političari, kao oni koji bi trebalo da stvore uslove za nesmetan razvoj privrede i ekonomije, ti koji svojim istupima i potezima koče te procese?
Za razliku od onih poput Rosensteina-Rodana koji nastoje doprinijeti boljoj budućnosti, regionalni političari misle da je njihova praviti bolju prošlost. Iako su u 21. vijeku, još se bave teritolatrijom.
Ne žele prihvatiti 3A (acknowledge, apologize, amend), što bi se moglo prevesti kao 3P – priznaj, pokloni se i popravi. Stoga, rane ni iz II svjetskog rata nisu još zacijelile, a kamoli će ove iz proteklih balkanskih ratova. Nije dovoljno reći „izvini“, mada je i to teret, nego štetu treba i popraviti.
Trenutno se nekako zaboravilo na reformsku agnendu, koja je važila za glavni dokument za rješavanje ekonomskih problema u BiH, ili je bar javnosti tako predstavljen. Šta je, u stvari, suština reformske agende i, ako nastavimo ovakvim tempom, kad možemo očekivati neke efekte realizacije ove agende?
Nedavno me zaustavio čistač ulice i drug iz djetinjstava i tražio da mu objasnim šta je to agenda. „Ako ti meni objasniš šta je reforma, ja ću Tebi šta je agenda“, kažem s olakšanjem, jer me, po mom razumijevanju, zapao lakši dio sintagme.
Ako bi reformska agenda i bila uspješna, riješila bi samo stranu tražnje. Strana ponude bi ostala neriješena. U agendi nema pomena znanja, inovacija, produktivnosti i sl. Stoga bi, ako bi se čudom i desio povratak na predkrizne stope rasta od 5-6%, to bio ‘jobless growth’. A šta tek reći za ove bijedne stope rasta od 1-2% poslije 2008. godine? Mladi svijet, koji sve više ‘glasa nogama’, daje jasan odgovor na to pitanje.
Sužavanje i efikasnost javnog sektora, što je bit reformske agende, bi proizvelo izvjesno olakšanje za privatni i civilni sektor. No, bit je da jačaju privatni i civilni sektor. Ekonomija mora imati tri jaka motora. Sad se sve svelo na jedan kabast i bučeći i sva tri slaba. Pogrešno dizajniran avion, prepun nezaposlenih i neaktivnih putnika, ne može visoko letjeti odnosno napraviti take-off.
Do sada su u svim reformama jedini profiteri bile političke elite. Zašto bi sada trebalo da bude drugačije i da li je uopšte moguće u BiH, u ovakvoj političkoj situaciji, stvoriti uslove u kojima bi iz svega ovoga najviše profitirali sami građani?
Condorcet je prije više od dva vijeka postavio temelje teoriji nemogućnosti (u novije vrijeme poznato i kao Arrowljev paradoks), govoreći o nemogućnosti postizanja rješenja demokratskim putem u slučaju tri i više prijedloga.
Kako u BiH ima barem sedam-osam prijedloga, Condorcetov/Arowljev paradoks je moguće riješiti diktaturom ili kompromisom na temelju podesne agende. Diktaturu nema ko zavesti, dok elite ne žele kompromis, a međunarodna zajednica ne želi postaviti agendu. Pošto za BiH vrijedi prvi Njutnov zakon, koji kaže da tijelo ostaje u stanju mirovanja dok ga ne pokrene strana sila, međunarodna zajednica kao agenda setter mora staviti na stol preciznu agendu.
Političari igraju igru nulte sume („tvoj gubitak, moj dobitak“) umjesto da kroz kompromis postignu „win-win“ rezultat. Stoga sve završava s lose-lose rezultatom na teret životnog standarda građana. Radnici su u goroj poziciji nego u doba socijalizma. Tada su živjeli bijedno ali sigurno. Danas žive i bijedno i nesigurno. Proletarijat je „tranzicijom“ preveden u prekarijat.
Ali kad će više građani osjetiti istinske promjene na svojoj koži? Prema dosadašnjim istupima političara odaje se utisak da stalno idemo naprijed, dok su građani svakim danom u sve težem položaju? Zašto se sve svodi samo na riječi?
Kad stopa ekonomskog rasta dosegne barem 7% tj. kad se udio prerađivačke industrije u BDP i izvoza podvostruče, građani će to osjetiti kroz rast zaposlenosti i životnog standarda. No, MMF postavlja agendu od koje građani BiH nemaju velike koristi.
I sada, kad obilježava punoljetstvo svog prisustva u BiH, MMF poput zagriženog socijaliste zagovara veću regulaciju banaka, a ne veću konkurenciju. I sad je, kako primjer nekih banaka pokazuje, regulacija ‘najbolje reguliranog dijela ekonomije’ pukla kao mjehur od sapunice.
Banke će daleko bolje djelovati ako se budu suočile s bijegom depozita u druge finansijske institucije i instrumente. MMF nikad nije stavio na stol pitanje planetarno najrigidnijeg zakona o bankama koji je uveo pravni monopol banaka. I to u zemlji koja već 20 godina ima negativnu domaću stopu štednje. Zamorno je slušati te samohvale o tih bijednih 10 milijardi KM štednje građana, jer bi da je kako treba ekonomija svake godine stvarala 5-6 milijardi štednje.
Građanin i bez svega ovoga zna kako se kreću cijene kruha i mlijeka. Kad oni pojeftine, znaće da poljoprivredni i drugi podsticaji služe njegovoj blagodeti, a ne interesnim grupama bliskih budžetarijatu. Zasad mu ostaje da sve to trpi kao poreski obveznik na svoj račun.
Šta građani mogu, pa da kažemo i moraju, da učine ne bi li ova zemlja uhvatila pozitivan ekonomski zamah?
Građani trebaju podržavati one koji traže optimum društva, a ne dijela društva, entiteta ili etnonacionalne grupe. Sadašnje stranke, pokreti i sl. traže, a i to deklarativno, parcijalni optimum. Takvi optimumi su više ili manje udaljeni od optimuma cjeline tj. društva. Građanske stranke koje su potencijalno obećavale takvu perspektivu su se entitetizirale ili kantonizirale da ne kažemo da su se etnonacionalizirale.
Nijedna stranka nema članstvo ni glasačko tijelo koje odgovara strukturi bh. društva. Ne treba kriviti građane što biraju stranke utemeljene na jakom strahu, na strahu od prvih susjeda, koje i vjerski vođe škrope svetom vodicom, a ne alternativno stranke koje nude tek slabu nadu. Glasaju tako, jer se više plaše no nadaju.
Izabrani političar je prvenstveno čovjek stranke i još više šefa stranke, a ne prvenstveno čovjek svoje izborne jedinice tj. onih koji su glasali za, protiv ili nisu uopće glasali. Poslije izbora prestaje apsolutno svaki kontakt izabranog s izbornom jedinicom. Funkcioniše jedino veza sa šefom stranke.
Tako se bh. demokratija svela na žetonsku, u kojoj je parlamentarac sveden na žeton šefa strane. Građani to mogu mijenjati djelujuću 24 sata kroz svoju izbornu jedinicu, pritiskajući svoje predstavnike. No, to što je uobičajeno u demokratskom poretku (surgery), u BiH je apsolutno nepostojeće. Bilo bi čudo da izborna jedinca pozove svog predstavnika i na kafu. A tek on nju! Od demokracije, koja znači slobodni izbori plus vladavina prava, je tek ostala ljuštura – demokratura.
Kad ćemo doći do toga da ekonomski razvoj diktira tržište, a ne država i političari koji se sve pitaju?
Temeljena zadaća države je stvoriti pravila za tržišnu utakmicu i osigurati da ona bude fer. Država to slabo radi, pa bh. ekonomija nije ekonomija ‘vidljive’ ni ‘nevidljive ruke’ nego ekonomija ‘nepostojeće ruke’.
Javni sektor neefikasno proizvodi javna dobra i dijeli ih nepravično. Istovremeno, sasvim nepotrebno, proizvodi niz privatnih dobara, takođe neefikasno. U ekonomskom smislu ekonomija se nije puno udaljila od socijalizma koji je i propao stoga što se sve više udaljavao od granice proizvodnih mogućnosti.
Tzv. društvenu svojinu je zamijenila tzv. privatna svojina, nominirani vlasnik privatiziranog poduzeća je privatna osoba, a beneficiary, kao i u socijalizmu, politička stranka. Jedina razlika je što institucionalni prostor nehomogen po etitetskim/kantonalnim granicama, a ne republičko/pokrajinskim. BiH još uvijek koristi socijalističku fizičku infrastrukturu, pa se primjerice vozovi kreću sve sporije, a na centralnom koridoru skoro i ne kreću, osim kad se napuni koji teretni vagon za još uvijek postojeće 3-4 velike tvornice.
Treba što prije privatizovati javne kompanije koje proizvode privatna dobra, jer su ugaoni kamen rentijerskog kapitalizma. To ne bi bila rasprodaja ‘porodičnog srebra’ jer će porodica imati neku korist od srebra tek kad se ono proda, kao potrošač kvalitetnijih i jeftinijih usluga kao potrošač i kao proizvođač.
Raspolaže li BiH sa dovoljno stručnih ljudi da se izvrši sve ono što se navodi u reformskoj agendi, ali i o čemu se govori pri obećanjima o ekonomskom napretku?
Ne raspolaže, a oni malobrojni su gurnuti u zapećak. BiH ima dvjestotinjak istraživača na milion stanovnika, a 1990. god. je imala dvostruko više. Praktično ne postoje ulaganja u istraživanja i razvoj. Nešto sredstava se izvlači iz javnih kompanija i javnih fondova, što je ulaganje u lojalnost nego u razvoj.
Proizvodnja znanja se temelji na hobiju, a ne na istraživačkom radu. Najgrotesknije je što se traže radovi za izbor nastavnika/istraživača, a mnogi fakultet nije u stanju platiti ni kotizaciju za prezentiranje rada. Moderne organizacije su one učeće. Prepoznaćete ih po tome što ih predvode oni koji prednjače u učenju. Okrenute se oko sebe i pogledajte koliko ima takvih organizacija u vašem okruženju. Sve gori od goreg direktora, rektora, dekana i sl, što je jasan trend propadanja.
Dok su moderne ekonomije u drugom tehnološkom doba, pa BDP postaje sve lakši s proizvodnjom u oblaku, BiH se deindustrijalizira tj. uništava tekovine prvog tehnološkog doba, nakaradno privatizuje. Za razliku od socijalističke BiH koja je znala napraviti i izvesti i avion ova aktualna počiva na proizvodnji balvana – drvnih, strujnih i aluminijskih. Jedini proizvod visokog tehnološkog sadržaja koji BiH proizvodi danas je antibiotik, a i on u tvornici nastaloj prije skoro 70 godina.
Kako onda uopšte krenuti naprijed, posebno ako znamo da uz sve ovo što ste rekli nema ni spremnosti za suočavanje sa korupcijom?
Bh. ekonomija traži ‘veliki udar’, big push. Ako bačva ima više rupa kroz koje cure efikasnost i pravičnost, začepljanje samo jedne, ma koje, neće puno značiti. Potrebna je sveobuhvatna reforma.
Procesi se mogu ubrzati tako što će EU otvoriti najprije poglavlja 23 i 24 (sudstvo, vladavina prava i sigurnost). To bi omogućilo formiranja pravnog okvira za ekonomsku aktivnost i njegovo nesmetano djelovanje. U sklopu toga bi se mogla provesti i fiskalna amnestija. Ne bi bio problem naći 200 osoba koje bi „cijenu ponovnog bivanja poštenim“ platile pet miliona KM, pa BiH ne bi ni trebao MMF.
Ipak, u BiH smo stalno svjedoci priča obojenih politikanstvom i nacionalnim pitanjima na uštrb ekonomije, rješavanja kriminaliteta i korupcije. Očekujete li promjenu u narednom periodu ili će političari nastaviti po starom?
Kako kaže G. B. Show: „Ništa ne očekujem, pa se ne mogu ni razočarati“. Primjerice, korupcija koja ima višestruke uzroke, počevši od monopolnog pružanja niza usluga, diskrecionog, umjesto automatskog odlučivanja o tome ko će i koliko te usluge dobiti, pa do javnosti koja uveliko pozdravlja korupciju – „ko ne zna sebi, ne zna ni drugom“, „snaš'o se čovjek“ i tako dalje.
U BiH vrijedi pravilo da, kako kaže Francis Fukuyama, ako ne kradete od države, kradete od porodice. Kad čovjek dođe na vlast mora zbrinjavati djecu i familiju. Ako je i pošten, ne daju mu raditi pošteno, počevši od porodice, rodbine, prijatelja pa do stranke i njenog šefa. Preostaje da se korupciju iskorijenjuje postupno i sistemski – i na kašičicu.
Elite se, ipak moramo kazati, racionalno ponašaju. Napravile su od javnog sektora najvećeg i najprestižnijeg poslodavca. On je temelj vladavine budžetarijata odnosno nove klase, budžetske klase. A što to čini javno zlo građanima i društvu, drugo je pitanje. Zašto bi elite mijenjali sistem koji im daje puno, za reformirani koji bi im dao malo?
Sve dok građani budu ‘gutali’ etnonacionalne udice i vidjeli sebe kao Samobošnjake, Samosrbe, Samohrvate i Samoostale, političari će nastavljati po starom tj. budžetarijat će se održavati na vlasti.
Postoji li bar ikakav nagovještaj da bi BiH mogla u doglednom period izaći iz krize, da bi građani mogli bolje živjeti, i koja su to rješenja za izlazak iz situacije u kojoj se sad nalazimo?
Bh. ekonomija pati od visoke unutrašnje i vanjske neravnoteže od 1995. god. Mjereći po EU kriterijima, stopa nezaposlenosti je 27%, daleko viša od 10%, deficiti tekućeg računa se kreću oko 8%, dvostruko više od prihvatljivih -4%, neto investicijska pozicija je -50% BDP, skoro dvostruko više od prihvatljivih -35% itd.
No, oko 90% bh. izvoza ide u razvijene zemlje, od toga 27% u G-7 tj. klub najrazvijenijih zemalja svijeta. Taj izvoz treba podići na dvostruko veći nivo proizvodnjom i izvozom visokotehnoloških i kreativnih dobara, što će omogućiti da BiH postane zemlja visokog dohotka.
To se može postići snažnim ulaganjima u istraživačko-razvojne centre u funkciji podrške velikim izvoznim poduzećima-lokomotivama razvoja i na njih nakačene mikro, mala i srednja poduzeća. No, BiH nema istraživačko-razvojnih politika, politika produktivnosti, politika lanaca vrijednosti, čak ni politika zaposlenosti iako nezaposlenost i neaktivnost danonoćno boravi u kladionicama, njihovim zadnjim utočištima. Stoga bh. izvoznici plove kao usamljeni čamci a ne kao flota. Kao takvi ne mogu stvarati održiva radna mjesta.
Nažalost, u BiH nema lidera koji bi bili u stanju pokrenuti drugu reindustrijalizaciju, iako su uslovi za njeno pokretanje manje zahtjevni nego kad je von Kállay industrijalizirao a maršal Tito provodio prvu industrijalizaciju, kad je nepismeno seljaštvo trebalo opismenjavati, deagrarizirati i industrijalizirati.
Uz to, BiH je dobila najveću poslijeratnu pomoć u istoriji čovječanstva. Poznat je i Friedmanov zakon koji kaže da se kroz poslijeratnu obnovu mogu postizati visoke stope rasta uslijed radikalne promjene tehnološke osnove. No, ništa od svega toga. Buka