FOČA – Čuveni kupus iz Kozje Luke, kojim su u vrijeme bivše Jugoslavije snabdijevani i luksuzni restorani na Jadranu, danas se u većim količinama proizvodi još samo na dva imanja u ovom pitomom fočanskom selu u dolini rijeke Koline, a ovih dana pri kraju je ubiranje plodova.
U fočanskom kraju i šire kupus ne uspijeva nigdje tako dobro kao u Kozjoj Luci, gdje je zemljište bogom dano za ovu vrstu proizvodnje.
Branislav Vuković, jedan od dvojice većih proizvođača kupusa iz Kozje Luke, na tri parcele ukupne površine pet dunuma svake godine zasadi oko 15.000 sadnica.
“Prije rata, dok je bila zadruga `Zelengora`, kupus je odavde išao u Dubrovnik, Herceg Novi, Sarajevo. Rijeka Kolina i plodna humusna zemlja pogoduju ovoj proizvodnji, tako da je sve ovo bilo nekada pod kupusom, a kako je bio rat, narod se raselio i sada samo nas dvojica radimo sa kupusom“, priča Vuković.
Kozja Luka u posljednjem ratu mnogo je stradala, a teška sudbina zadesila je i porodicu Branislava Vukovića. Brat mu je poginuo, a Branislav je teško ranjen i danas je ratni vojni invalid, dok je roditeljska kuća do temelja porušena.
Uprkos svim nedaćama, Branislav nije dozvolio da se tradicija ugasi i već ratne 1994. godine obnovio je proizvodnju i od tada redovno ovim zelenim blagom snabdijeva veliki broj domaćinstava u Foči i regiji.
Sjeme kupuje, zatim proizvodi rasad, i to sorte dikos ranog i glorija kasnog kupusa.
“To su nove sorte, nemamo stare, prije je bio futoški kupus i srpski melez. Sada ih više nema i ove nove sorte svi koriste“, kaže Vuković.
Prema njegovim riječima, uzgoj kupusa nije mnogo zahtjevan, pogotovo u ovako župnom kraju uz rijeku Kolinu.
“Samo kada se posadi, nakon sedam do 10 dana, mora se zaštititi od buhača, nema nikakvog posebnog tretiranja. Ručno okopamo i onda ostaje samo još navodnjavanje i to je to. Ovdje je zemlja humus, ne treba stajnjaka niti neke prihrane. U Semberiji posiju ječam i pšenicu, požanju, pa kao drugu kulturu sade kupus, a ovdje zemlja odmori. Kada posiječemo kupus, ostatke zaoremo, što dođe kao jedan vid prihrane, i nema potrebe za đubrivima“, pojašnjava Vuković.
Glavice pakuje u vreće od 30 do 35 kilograma da bi se, kako kaže, razlikovao od nakupaca koji kupus iz Semberije prodaju po fočanskim prodavnicama u vrećama od 10 do 12 kilograma.
“Moja vreća je 35 kilograma, to je domaći kupus iz Kozje Luke. Hoću da se razlikujem, da ljudi znaju da je kupus naš, odavde. Ako bih i ja pakovao u manje vreće, neko bi rekao – možda je i on otišao u Semberiju pa natovario“, navodi ovaj vrijedni poljoprivrednik.
U zavisnosti od vremenskih uslova, Vuković ubere i do 15 tona zelenih glavica, a ove godine prinos je oko 13 tona.
Glavice su različite veličine od kilograma, pa do četiri i po, a one najveće su i do pet kilograma.
Uprkos inflaciji i poskupljenjima, cijene kod Vukovića ostale su na prošlogodišnjem nivou, ljetos je rani kupus prodavao po cijeni od jedne KM do 1,40 KM po kilogramu, dok je kasni kupus, čiju berbu ovih dana privodi kraju, bio 60 feninga.
“Imao sam četiri tone ranog kupusa, to sam mahom prodao rafting kampovima. Berba je bila krajem juna i početkom jula, kada je dosta turista bilo na raftingu, i kupus ide za zelenu salatu. Ovaj sada kupus ide na kućnu dostavu, koliko ko poruči, ljudi već godinama telefonom poručuju“, kaže Vuković.
U poslovima uzgoja kupusa veliku pomoć ima od članova porodice.
“Sinovi i kćerka dobro slušaju, trče da pomognu, rade, presrećan sam“, ističe on.
Da bi kiseli kupus u kaci nadošao na pravi način, Vuković savjetuje kako da se pravilno usoli.
“Nekada smo bušili korijen i sipali so, ali je mnogo efikasnije rasjeći nožem glavicu unakrst, dobro na tom mjestu osoliti i da tri do četiri dana stoji bez vode, da glavica dobro povuče so unutra. Onda dosuti vodu, ostaviti crijevo na dnu bureta i ponekad, nakon sedam do 10 dana, produvati da se izjednači voda i so, probati da li je dovoljno slano, ako nije, onda malo prokuvati vode sa solju i dosuti, ne bi trebalo nikad da se pokvari“, recept je iz Kozje Luke za kiseli kupus.
Porodici Vuković ovaj posao je dodatni izvor prihoda i dobro im dođe za poboljšanje kućnog budžeta.
Branislav naglašava da nikada ne bi napustio rodnu grudu niti dozvolio da zaraste zemlja koju su njegovi preci teškom mukom stekli.
“Okolo su sve bili pašnjaci i livade, a sada je sve zaraslo u šumu. Ja svoje ne dam da zaraste“, kaže Vuković.
Srna
