BEOGRAD, Prvi put ove godine nisam bila na Sajmu knjiga.
Jednostavno, nisam mogla da odvojim novac za ulaznicu, a kamoli za novu knjigu. Iz godine u godinu živimo sve skromnije, ali ovaj posljednji talas poskupljenja, došao je kao grom. Sramna poskupljenja nisu samo udar na osiromašen kućni budžet već i na ljudsko dostojanstvo – kaže Vesna Milosavljević (57) zaposlena u Marketingu “Pošte Srbije”.
Sa višom školom i dugogodišnjim stažom ona ne zaradi više od 35.000 dinara. Njen suprug Mile (59), elektrotehničar, već osam godina od poslodavca koji je kupio nekad jak Projektni biro “Dragiša Brašovan – Trudbenik”, ima plaćene samo doprinose, a za platu mora sam da se snađe po projektu. Žive u porodičnom stanu na Novom Beogradu, sa bakom Zlatom koja ima penziju od 30.000 dinara. Sin Ivan (33), inženjer elektrotehnike, zaposlen je i živi sa djevojkom. Da bi rasteretio roditelje, od treće godine fakulteta honorarisao je za knjige i studentski džeparac.
Milosavljevići su bili tipični predstavnici srednje klase u Srbiji. Od oko 80.000 dinara ukupnih mjesečnih primanja, sa honorarima od dodatnih poslova mogli su, kažu, da uz velika odricanja dočekaju prvi u mjesecu. Sada, sa novom cijenom gasa, grijanja, hrane, kućne hemije i gradskog prevoza, što ih dodatno opterećuje sa dvadesetak hiljada dinara, to će biti gotovo nemoguće.
Ogromna poskupljenja su u njihov dom unijela brigu, nesigurnost, nervozu.
– Baka ekonomiše, na pijacu ide radnim danima, kad su cijene niže, sprema tradicionalna jela, mijesi hljeb i domaće kolače i vodi računa o svakom dinaru. I pored tih ušteda, za hranu nam mjesečno treba oko 40.000 dinara. Fiksni mjesečni troškovi su 25.000 dinara, što znači da nam od moje plate i njene penzije ne preostane ni dinar. Stalno sam u minusu, prebacujem sa jedne kartice na drugu, popunjavam čekove, radim honorarni posao. O moru i planini ne razmišljam. Postala sam, kao i većina srpskih žena – čarobnjak.
I Vesna, kao i većina građana, se zapita kako je moguće da trošimo više nego što zaradimo? Do najnovijeg poskupljenja držalo je malo preostalog optimizma, ali pred nedavnim “poklonom” Vlade – posustaje.
– Kredit za kola mi je još jedna omča oko vrata. Banke su nas primamljivim ponudama uvukle u kredite koje treba vraćati. Na svakom koraku se osjećamo prevareno. Kako je tek roditeljima sa školskom djecom, kad mi jedva sastavljamo kraj s krajem?
Da srednja klasa trpi najveće finansijske udare tvrde i stručnjaci:
– Decenijama je srednja klasa u Srbiji živjela pristojno od svojih plata – kaže ekonomista Gordan Nedić. – Ratovi, sankcije, krize, tranzicija najviše su pogodili srednju klasu koja izumire. Više od milion zaposlenih u javnom sektoru, industriji, privredi ostalo je ili bez posla ili je na nivou prosječne mjesečne zarade od 38.763 dinara. Perspektive nisu ružičaste i vjerovatno će ovaj broj biti i veći ako država jasnim mjerama i štednjom ne obuzda ekonomski kolaps koji nam prijeti.
U razvijenijim društvima, srednja klasa je motor zemlje: čine je porodice intelektualaca ili ljudi sa višom školom, to su industrijalci, zaposleni u državnom sektoru. Prosječna srpska porodica nikada nije živjela u izobilju, ali mogla je da školuje djecu, hrani se kvalitetno, plaća obaveze, vozi auto srednje klase, ide na godišnji odmor, pozove goste u kuću, ode u bioskop, pozorište, koncert.
– Ova klasa danas živi između male grupe ekstremno bogatih i mnogo siromašnih – kaže Gordana Savićević, socijalni psiholog. Ona ni izbliza nije jednaka srednjoj klasi koja je ranije postojala u Srbiji, ni po masovnosti, ni po ekonomskoj snazi. Njeno osiromašenje koje je sve vidljivije donijeće i nove probleme – sve veći broj frustriranih, nezadovoljnih, depresivnih ljudi. Može se očekivati porast porodičnog nasilja, kriminala, agresije na ulici, više narkomana, alkoholičara, suicida.
Skupa pravila
– Pravila odjevanja u firmama nalažu da dolazimo uredni, dotjerani, a za frizuru i kostim treba novac – kaže Vesna Milosavljević. – Ovo nije vrijeme kada je dovoljno da budete čisti u iskrpljenom. Ne pamtim kada sam sebe obradovala novim cipelama, tašnom. Imam dar da kombinujem garderobu, neku staru i po 30 godina. Ali, ljudski je da čovjek uživa u plodovima svog rada, a ne da se snalazi, gledajući besramno bogaćenje pojedinaca i slušajući prazna obećanja političara.
Stid me je!
U pokušaju da što bolje zavirimo u dušu sve osiromašenijeg srpskog građanina, anketirali smo brojne Beograđane, trgovce, inženjere, bankarske službenike, učitelje, pravnike, zubare. Većina njih gnevno je reagovala na najnoviji talas poskupljenja optužujući vlast da nema dovoljno sluha za običnog čovjeka. Ali, niko nije htio javno da priča o svojoj borbi za egzistenciju, a često i o muci preživljavanja. Jedna sugrađanka, magistar ekonomije, imala je i objašnjenje:
– Stid me je. Učim svoju djecu da budu pošteni, da čestito rastu i žive od svog rada. Ne traže mnogo, ali često i za to malo – nemam. A sve sam najbolje uradila što je bilo do mene. Novosti
