ANALIZA: Potrebne izmjene Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske

BANJALUKA, Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske stupio je na snagu 1. avgusta 2003. godine. Do današnjeg dana, Narodna skupština Republike Srpske, u šest navrata, usvojila je dopune ili izmjene ovog zakona. Poslednјe i najobimnije Izmjene i dopune zakona o izvršnom postupku stupile su na snagu 28. juna 2012. godine kojima su djelimično spriječene malverzacije prilikom prodaje stvari koja je predmet izvršenja; ali je došlo i do pojave izvršioca po ugovoru i pojačanja zaštite prava suvlasničkog dijela (Sud suvlasnički dio ne može prodati bez izričite saglasnosti suvlasnika; da li je ovo dobro rješenje vrijeme će pokazati. Postavlja se pitanje koliki broj kupaca je spreman da kupi samo suvlasnički dio, npr. stana, a da mu ostane suvlasnik u posjedu istog. S manjim brojem kupaca nije samo oštećen tražilac izvršenja, već je oštećen i izvršenik, zbog toga što neće za svoju stvar dobiti najbolju moguću cijenu, a da ne spominjem da će ovo rješenje vjerovatno izroditi određenu vrstu spora između suvlasnika i kupca dijela stvari).

Ekonomičnost i efikasnost su načela s kojima bi trebao biti protkan Zakon o izvršnom postupku, a koja su, prema sadašnjem stanju stvari, potisnuta kao manje važna spram pitanja: da li izvršni postupak treba ostati u cjelosti pod jurisdikcijom sudova i zaštite učesnika postupka (najviše izvršenika) od moguće pogrešne odluke prvostepenog suda.

U praksi se dešava da nakon dugogodišnjeg parničnog postupka povjerilac ulazi u isto tako dugotrajan, ponekad i dugotrajniji, postupak izvršenja pa se narušavaju navedena načela. Laički gledano, u određenim postupcima, moglo bi se postaviti kao prethodno pitanje izvršeniku, da li je izvršio svoju obavezu u za to ostavljenom roku od strane Suda ili nije. Ukoliko izvršenik ne dokaže da je izvršio obavezu Sud bi trebao na bilo koji od dozvoljenih načina izvršenja namiriti povjerioca u što kraćem roku, jer se izvršni postupak zasniva na već utvrđenom pravnom stanju (naravno da su opravdani i drugi prigovori koje zakon predviđa, kao što je i prigovor koji se odnosi na zastarjelost potraživanja iz izvršne isprave). Još jedan od razloga zbog kog izvršni postupak ne smije trajati dugo (godinama) je taj što je izvršenje sudske presude derivat prava na tužbu, tako da njeno neizvršenje u razumnom roku predstavlja povredu čl.6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koja je sastavni dio Aneksa 4. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Ustava BiH), a povreda ovog prava podrazumjeva izričitu odgovornost države.

Srbija uvela javne izvršioce 

Osjećajući potrebe svoga društva za što efikasnijim i ekonomičnijim načinom namirenja povjerioca putem izvršenja države u okruženju su velikim korakom normativno odmakle u vezi poboljšanja sistema izvršenja uvodeći, po ugledu na neke pripadnice Evropske unije, javne izvršioce (Republika Srbija). Određena polemika se vodila od strane pravne misli u Republici Srbiji prilikom donošenja ovog rješenja u vezi pitanja: da li uspostavljanje sistema koji predviđa izvršioce sa javnim ovlaštenjima – tzv. privatni izvršioci, predstavlja povredu prava građana na odluku od strane nezavisnog, nepristranog i zakonom ustanovljenog suda. No, kako je uspostavljena kontrola zakonitosti od strane suda po podnešenom prigovoru od strane izvršenika, ovi su prigovori izgubili osnov. Javni izvršioci obavljaju djelatnost kao preduzetnici ili kao članovi ortačkog društva u skladu sa čl. 312. Zakona o izvršenju i obezbeđenju Republike Srbije, a imenovani su od strane ministra, za područje osnovnog i privrednog suda. U njihovoj isključivoj nadležnosti su izvršenja po osnovu vjerodostojnih isprava radi ostvarivanja novčanog potraživanja u vezi izvršenih komunalnih i sličnih usluga. dok je isključiva nadležnosti suda na sprovođenju odluka u vezi sa porodičnim odnosima i izvršenje odluka radi vraćanja zaposlenog na rad.

Prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave radi ostvarenja novčanog potraživanja u vezi izvršenih komunalnih i sličninih usluga podnosi se izvršitelju na čijem području se nalazi sjedište izvršnog povjerioca, a prijedlog za izvršenje na osnovu ostalih isprava nadležnom sudu uz naznačenje da li povjerilac želi da mu sud vodi postupak ili javni izvršilac i kojem izvršiocu da sud proslijed predmet na postupanje (ukoliko nije isključiva nadležnost suda).

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 57/12), čl. 29. a), predvidio je mogućnost angažovanja izvršioca po ugovoru na prijedlog tražioca izvršenja samo za izvršenje novčanih potraživanja po osnovu računa ili izvoda iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga, isporuku vode, toplotne energije, odvoz smeća i RTV pretplate. Ministarstvo pravde je bilo dužno da u roku od 60 dana donese pravilnik kojim se propisuje način i postupak angažovanja izvršioca po ugovoru što nije učinilo ni do današnjeg dana. Dok Republika Srbija uveliko ima javne izvršioce koji postupaju ne samo po potraživanju računa ili izvoda za komunalne usluge, isporuku vode, toplotne energije, odvoza smeća i RTV pretplate, kod nas nije obezbjeđeno ni zagarantovano pravo tražiocima izvršenja na izvršioca po ugovoru. I u ovom slučaju se nameću određena pitanja: Koji će kriterijumi biti određeni za lica koja će se baviti izvršenjem po ugovoru od strane Ministarstva pravde? Da li će to biti i dalje lica sa srednjom stručnom spremom ili će kao u Republici Srbiji to biti diplomirani pravnici -što je poželjno. Kako će se obezbjediti dovoljna konkurentnost tih lica na tržištu rada (povjerioci su zainteresovani da dobiju uslugu po što nižoj cijeni)? Kada će Ministarstvo donijeti navedeni pravilnik?

Da li bi pojava javnih izvršioca donijela kvalitativnu promjenu u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj – nesumnjivo bi donijela. Javni izvršioci bi bili zainteresovaniji da povjeriocu što brže i kvalitetnije namire potraživanje ili da izvrše neku drugu obavezu iz izvršne isprave, a i povjerilac bi imao mogućnost izbora, ne samo između rigidnog sistema pravosuđa i javnih izvršioca, već bi imao mogućnost izbora između samih javnih izvršioca, što bi mu moglo donijeti i značajne uštede ukoliko izvršilac pristane da uslugu obavi po manjoj cijeni nego sud. Sigurnost prava izvršenika ne bi bila ugrožena ukoliko bi javni izvršioci kao i notari bili obavezni da se osiguraju za slučaj prouzrokovanja štete svojim radom trećem licu.

Nejasni su i razlozi zbog kojih je zakonodavac potraživanjima po osnovu RTV takse oduzeo snagu vjerodostojne isprave, a zatim nosiocima tih prava dao pravo da angažuju privatne izvršioce po prijedlogu (da li je Zakonodavac imao namjeru da dodatno zaštiti građane po ovom pitanju uvodeći obaveznost izvršne isprave, što je apsurno, jer se pred sudom prema čl.19. Zakona o javnom radiotelevzijskom sistemu Bosne i Hercegovine ne može dokazivati činjenica postojanja ili nepostojanja rtv prijemnika, a samim tim i postojanja ili nepostojanja obaveze, pošto postoji prezumpcija da svako domaćinstvo ima rtv prijemnik. Ukoliko obaveza nije zastarjela ili ukoliko nije došlo do povrede prava iz čl 19. Zakona, parnicu je besmisleno obavezno voditi na štetu taksenog obaveznika (što u slučaju vjerodostojne isprave nije slučaj), tako da mu se na taj način samo bespotrebno povećavaju obaveze.

RH: Jednostavan način naplate

U skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona u Republici Hrvatskoj od 2015. godine počinje sa radom Agenciju za elektronsku prodaju i predmeti izvršenja će se prodavati i putem elektronske licitacije. Ovo je pozitivan primjer kako se na jednostavan i praktičan načine sprečavaju malverzacije prilikom prodaje zaplijenjenih predmeta u postupku izvršenja. Ukoliko bi se oglasna tabla suda zamijenila jedinstvenom web stranicom na kojoj bi bili svi predmeti izvršenja, sa početnom cijenom, opisom predmeta, fotografijama i vremenom licitacije, spriječila bi se mogućnost da se pojavi samo ograničen broj kupaca na sudu. Naposlijetku, veći broj mogućih kupaca sa sigurnošću utiče i na to da se postigne optimalna cijena za predmet koji je na prodaji što je u interesu kako povjerioca tako i dužnika.

Republika Srbija je posvetila pažnju publicitetu izvršnih dužnika i uspostavila Knjigu izvršnih dužnika i zbirku isprava svojim Zakonom o izvršenju i obezbeđenju. Knjiga izvršnih dužnika sadrži evidenciju o izvršnom dužniku, osnovu upisa, datumu upisa, rješenju kojim je naložen upis i evidencioni broj pod kojim se izjava čuva u zbirci isprava; sud je dužan zainteresovanom licu omogućiti uvid u knjigu izvršnih dužnika. Na ovaj način lice koje stupa u poslovni odnos s određenim pravnim ili fizičkim licem lako može utvrditi bonitet toga lica.

Zaključak: Izmjene nisu dale rezultat

Zakon o izvršnom postupku već prilikom stupanju na snagu u avgustu 2013. godine bio je nesveobuhvatan izazovu koji je postavljen pred njega, što je proteklo vrijeme samo potvrdilo. Izmjene i dopune nisu učinile dovoljno pa bi Zakonodavac trebao uobziriti neka od rješenja iz okruženja i kvalitativno poboljšati ovu oblast s tim što bi poželjno bilo odrediti imperativne rokove u kojima su sudovi i javni izvršioci dužni da postupaju po zaprimljenom prijedlogu ili žalbi, a bilo bi opravdano dati prednost izvršenju odluka privrednih sudova.

Autor: Din Tešić, pravni savjetnik iz privrednopravne oblasti