NOVO GORAŽDE, Mladi supružnici Marina i Veljo Droca iz Novog Goražda razvili su pravi porodični biznis. Bave se otkupom gljiva i ljekobilja, malina, kupina, divljih jagoda, smrekove bobe, jednostavno svega što priroda često zna darovati onima koji prepoznaju njene blagodati. 
Kod Marine i Marune, kako od milja zovu njenog supruga, na obali Drine, nedaleko od starog željezničkog mosta u Kopačima, skoro svakodnevno svraćaju desetine berača gljiva i uzgajivača malina s područja cijele regije.
Dva puta su počinjali bukvalno od nule, a danas imaju vlastitu hladnjaču, sušaru za gljive i neophodne mašine kako bi lakše sortirali proizvode.
“Kad je sezona ovdje nekad predveče bude pravi vašar, bude mnoštvo ljudi. Vrganj, lisičarka, crna truba, ježevka i laktarius, blagva, to su gljive koje mi otkupljujemo. Prvi se smrčak pojavi na proljeće, a poslije toga blagva i vrganj pa lisičarka, tokom cijele sezone, budu po tri kola. Ova godina je dobra za razliku od prethodne dvije, valjda je bilo kiše i tada bude gljiva. Kad je sezona nekad otkup traje po cijeli dan i noć do ujutro”, priča Marina Droca za Klix.ba.
Vrata male firme koja nosi ime po gljivi “Blagvi” s kojom je sve počelo nikada nisu zatvorena. “Mješoviti ljudi”, kako ih naziva Marina, stižu iz cijele regije, Goražda, Novog Goražda, Rogatice, Čajniča, Borika… Droce sarađuju sa svima, kod njih nema razlika, osim po količini i kvalitetu gljiva.
“Počeli smo otkupom ljekobilja i gljiva 2000. godine i tad smo radili za jednog poduzetnika iz Foče. U početku smo brali gljive, pa sušili i redali ručno, bez ikakvih mašina… Odlučili smo ostati ovdje i baviti se ovim poslom. Živjeli smo u kući Arifa Šogolja, tamo mi se rodila prva kćerka Danijela. Onda smo preselili u montažnu kućicu u naselju i tu su mi se rodile Dragana i Dejana. Radili smo puno i podigli ovu kuću. Danas smo ovdje razvili porodični posao, svi radimo, hvala Bogu imamo i mašine”, kaže Marina.
Ova vedra i vrijedna žena ističe kako u ovom poslu nema radnog vremena. Otkup krene od ranog jutra, a zna potrajati do sljedećeg. Nema odmora dok traje sezona, a osim otkupom gljiva Droce se bave i ljekobiljem i voćem.
Drugi početak od nule
“Sinoć smo radili do dva sata, aktuelne su maline i kupine, ljudi imaju svoje zasade i sve donesu nama. Bilo je ovdje prije dvije ili tri godine oko 20 otkupljivača, ali nisu opstali. Mi smo uspjeli. Ja mislim da je nas uz rad održao i naš pošten odnos prema poslu i prema ljudima. Mi podržavamo naše mušterije, pratimo ih i plaćamo redovno. Od ovog se može živjeti, iako je naporan posao, ko hoće raditi može živjeti. Ja umjesto fitnesa dnevno pređem 30 puta stepenicama” , smije se Marina.
Bez ikakve podrške, samo vlastitim radom, Droce su uspjele od ničega napraviti nešto. I taman što su se snašli, poplave 2010. godine sve su odnijele. Morali su ispočetka.
“Sav trud i muka nestali su za pet minuta, voda je odnijela i hladnjaču, a šteta unutra u poslovnom prostoru bila je minimum 10.000 KM, mašine su uništene. Krenuli smo drugi put od nule sa svojom djecom. Niko nam nikad nije pomogao, niti nas je pitao išta, opština nikad nije dala podršku, nikad niko nije došao”, priča Marina.
Droce su ipak uspjeli osigurati novac da kupe sjekačicu, sušaru, hladnjaču i druge mašine. Sve je išlo postepeno.
Bez podrške
“Imam utisak da ovdje nije interes da ljudi rade. Meni su dolazili iz Karitasa i pitaju zašto ne uradimo pretkomoru za hladnjaču, oni bi nam pomogli da je nabavimo upola cjene jer mi sad nismo u mogućnosti. Nažalost, čujem da neki uzimaju motokultivatore i druge mašine iz raznih donacija i poslije to prodaju. Mi nikad nismo ništa dobili, nismo ni tražili, nikad niko nam nije došao da pita šta mi to radimo ovdje. Mi ipak odgajamo troje djece, borimo se. Nikada čak nismo ni kredit podigli, ali zato trošimo unaprijed”.
Marinin suprug najviše vremena provede u prirodi, dok je ona zadužena za mušterije.
“Moj muž je najveći radnik u ovom kraju. On ustaje u četiri ujutro, čini se da nikad ne spava, ide u gljive i uživa u tome, uživa u prirodi, njega ništa drugo ne interesuje. Svi volimo prirodu, ja sam rođena u jednom selu kod Rogatice, gdje su stijene, prelijepo je. Ali oduvijek sam radila, dok sam išla u srednju školu radila sam kod rodice u slastičarni. Moja djeca danas meni mnogo pomažu. Ja im pričam kako smo u početku sjekli ručno gljivu po gljivu pa nizali na konac, a poslije bih naložila onu peć bubnjaru i sušili bismo to. Kažem djeci da trebaju cijeniti ono što imamo danas. I one su stvarno vrijedne, mnogo mi pomažu, sjeku, sortiraju gljive, a sada kad su veće rade i otkup kako bih ja mogla za to vrijeme skuhati ili obaviti kućne poslove. Kod nas je sve prirodno i kolači su od voća, malo novca trošimo u prodavnicama”, kaže Marina.
Imaju bezbroj planova i vizija, ali za sve treba više novca i podrške koju nemaju.
“Teško je ostvariti sve planove ako je jedna gajbica marku i po, a nama treba sigurno 2.000 maraka za njih. Nekako se snalazimo, treba prvo zaraditi, a najvažnije mi je da su djeca zdrava i mi s njima, sve drugo ćemo stići uraditi”, kaže Marina.
Ponosni na kćerke
Nadali su se popravci kuće u Podhranjenu na području općine Goražde gdje Veljo ima imanje, no nikad nisu dobili priliku, iako bi na imanju mogli uzgajati maline.
“Četiri-pet puta smo predavali, nismo prošli i onda smo odustali za sad. Gore bismo mogli posaditi nekoliko dunuma malina, može se i od toga živjeti”, kaže Marina.
Ponosna je na kćerke koje treniraju fudbal.
“Tako su odlučile. Danijela trenira u klubu Libero u Goraždu a njih dvije su krenule sestrinim stopama pa treniraju u Radničkom. Igraju i folklor, stižu sve, a odlične su i vrijedne. Poslije nek odluče čime će se baviti, možda će nastaviti i ovaj posao koji svi volimo”, kaže Marina. Klix
