VAREŠ – Postoje gradovi u koje je nemoguće zalutati. Dobro, osim ako slijepo ne pratite uputstva Google Mapsa koji vas, tražeći prečac, može makadamom odvesti u dubine šume usred noći. Ako se nalazite u Varešu, to uglavnom znači da ste tamo i krenuli. Do ovog gradića u srcu zemlje vodi regionalna cesta, a dalje, do Kaknja ili Olova, moguće je doći samo makadamom i to u pravo doba godine.
Bogatstvo okolnih brda i planina metalnim rudama privlačilo je ljudske zajednice još od kako je sapiens naučio kako da obrađuje metal. Prvi istorijski tragovi eksploatacije metalnih ruda vode do rimskog perioda. Vareš je bio značajan i u srednjem vijeku, posebno za trgovačke veze Dubrovačke republike i bosanske banovine, a kasnije i Kraljevine Bosne. Rudno bogatstvo ovog kraja u srednjem vijeku je privuklo i saske rudare koji su razvili naprednije tehnike rudarenja. Ovo mjesto je ostalo važan rudarski i zanatski centar i nakon osmanskog osvajanja Bosne. Prvu visoku peć ovdje je izgradila Austro-Ugarska, a puni zamah rudarstva i metalurgije ostvaren je u SFRJ. Grad se značajno razvijao do 80-tih godina prošlog stoljeća, sve dok nije iscrpljena kvalitetna željezna ruda. Studija British Steel Company je pokazala da je po tadašnjim uslovima prerada željeza postala neisplativa jer je postotak željeza u rudi iskopanoj na površinskim kopovima prenizak za komercijalnu obradu. Krajem osamdesetih je počelo i restrukturiranje organizacije metalurškog sektora, ali sve je zaustavljeno ratom. Proizvodnja više nije ponovo pokretana, a opština je zbog izolacije, mutne privatizacije i nedostatka alternativnih industrija zapala u dugogodišnju dekadenciju. Demografski pad pratio je cjelokupne lokalne prilike. Od predratnih preko 22.000 stanovnika, prema zadnjem popisu stanovništva iz 2013. godine u ovoj općini su živjele 8.892 osobe.
Kirija kao u Sarajevu
„Nažalost, po popisu smo ostali na 9.000, a realno možda sada živi 7.000 ljudi. Niko tada nije digao glas da kaže kako mi ovdje živimo, kako se prehranjujemo, a vjerujte – ja ovdje učestvujem u politici u dva mandata na poziciji predsjedavajućeg vijeća i dolaskom za načelnika prije šest godina – da je bilo takvo vrijeme i da postoje ključevi grada i da ih imam nekome predati, ja bih ih odnio, predao i rekao: “Mi više ovdje ne možemo živjeti”, za Naratorium je opisao tadašnju očajnu atmosferu aktuelni načelnik Zdravko Marošević.
Iako su istraživanja Energoinvesta iz osamdesetih godina pokazala da postoje značajna nalazišta i drugih metala na području opštine, poput cinka, olova, barita, pa i srebra i zlata u manjoj koncentraciji, političke strukture na entitetskom i kantonalnom nivou okretale su glavu od Vareša kao od leproznog komšije. Desetak godina poslije rata iz opštine je izmješteno i sjedište lokalne šumarije u Zavidoviće, što je rezultiralo gubitkom poslova i u drvoprerađivačkom sektoru, koji je bio druga najznačajnija grana lokalne privrede. Mjesto je postalo idealno za “ruin tourism”.
Ipak, atmosfera se počela mijenjati prije 11 godina kada je britansko-australska kompanija Eastern Mining, odnosno Adriatic Metals, počela istraživanja na dvije lokacije na prostoru opštine. Dolazak ove kompanije godinama je u medijima praćen naslovima koji najavljuju “zlatnu groznicu”. Naratorium je prošle godine objavio istraživački članak u kojem je opisana hronologija nepropisnog dodjeljivanja koncesija ovoj kompaniji od strane tri različita saziva Vlade Zeničko-dobojskog kantona, a čiji glavni akteri su bili Stranka demokratske akcije i Hrvatska demokratska zajednica. Na kraju je kantonalna vlada odredila da Adriatic Metals plaća 3,9 KM po toni rovne rude koncesionih naknada (70 posto ide opštini, 30 odsto u kantonalni budžet), bez obzira da li se radi o teškim ili plemenitim metalima.
Kako radovi na infrastrukturi za rudnik napreduju, Vareš izgleda sve življe. Osim Adriatic Metalsa, u Varešu je nekoliko stranih i domaćih kompanija koje djeluju kao podizvođači radova za ovu kompaniju.
„Za opstanak bilo koje opštine ili regije postoji motorna snaga. Mi nismo Dubrovnik, nismo Azurna obala, mi imamo to što imamo. Šta nam se pokazuje? Kad je izašla prva informacija o analizama ove rude, pa su mediji upotrijebili ono što najviše upija informaciju, to je zlatna groznica. Naravno, nema zlata nigdje na kamari. I onda je meni ovdje počelo pristizati sa svih strana, iz regije, iz Slovenije, zainteresirani ljudi koji žele da uđu u taj sistem jer rudnik je kompleksna materija. Kompanije iz Rumunije, Bugarske, Slovenije, Srbije, Makedonije, mimo Australije i Engleske, plus domaće iz cijele BiH. Slovenija npr. isporučuje kompleksnu opremu. Sada je u Varešu jedan cijeli mali svijet“, kaže načelnik Marošević euforično.
U Varešu trenutno radi i turska kompanija Nova Mining and Construction, koja je podizvođač za podzemnu eksploataciju. Zahvaljujući prilivu stranih radnika, cijene nekretnina su otišle u nebo. Prazne stanove, koji su se prije nekoliko godina mogli iznajmiti za 50-100 KM, danas je skoro nemoguće naći. Kirija iznosi i do 500 KM za običnu garsonjeru, a bolje uređeni stanovi se iznajmljuju i za 1000 KM, što je na nivou najskupljih gradova u zemlji.
Početak eksploatacije rude i izvoza je planiran za kraj ove godine. Novi direktor kompanije Alem Logo, za Naratorium kaže da je realistično prognozirati da to bude u novembru. Logo, inače vijećnik Naroda i pravde u Gradskom vijeću Grada Sarajeva i Opštine Novi Grad Sarajevo, na ovu poziciju je izabran u martu ove godine. Trenutno se obavlja i rekonstrukcija pruge Vareš-Podlugovi, kako bi se ruda mogla vozom prevoziti do luke Ploče. Logo kaže da će osim linije za teretni saobraćaj Vareš dobiti i putničku liniju do Sarajeva. Iz Adriatic Metalsa najavljuju da će kompanija biti najveći izvoznik iz države, te će doprinositi sa preko dva posto BDP-a. Što se tiče proizvodnih planova, Logo nije želio otkrivati koliko će godišnje rude biti iskopano. Čistoća rude koja bude išla u izvoz zavisit će od dogovora sa međunarodnim partnerima, dodaje on. Kompanija trenutno zapošljava preko 200 radnika, a brojka će nastaviti rasti.
Ekološke prijetnje
Ima i onih koji ne vjeruju dobro upakovanom PR-u. Početkom juna ove godine u susjednom Kaknju su održani protesti za očuvanje pitke vode. Rijeka Bukovica koja se ulijeva u Trstionicu iz koje se Kakanj snabdijeva vodom izvire na terenu koji je obuhvaćen koncesionim poljem Adriatic Metalsa. Građani Kaknja strahuju da će zbog radova na rudniku i okolnoj infrastrukturi teški metali završiti u pijaćoj vodi. Logo nas, pak, uvjerava da su provedene sva istraživanja koja pokazuju da nema rizika od zagađenja lokalnih vodotoka, pogotovo jer se radi o podzemnoj eksploataciji. Ipak, lokacija za odlaganje jalovine planirana je u blizini rudnika Rupice na Borovici, odakle teku manji potoci dalje se slijevajući prema Trstionici. Jalovina će sadržavati razne metale koji i druge hemijske elemente koji mogu reaktivno djelovati u dodiru sa vodom, što pokazuje opravdanost straha u lokalnoj zajednici. Članovi grupe građana “Zaštitimo Mehorić – Kakanj” redovno bilježe incidente zagađenja lokalnih potoka čiji uzrok su radovi Adriatic Metalsa. O ilegalnim radovima ove kompanije i ekološkim posljedicama detaljno je kroz više članaka pisala Aldina Lipovac-Jandrić.
Prema radu kompanije nepovjerljiv je i odbornik SDP-a u Opštinskom vijeću Vareš Mirnes Ajanović kojeg zatičemo u selu Planinica, pet kilometara od Vareš Majdana, gdje sa suprugom uzgaja koze i proizvodi sir. Ajanovići su u ovo nekada srpsko selo doselili prije desetak godina. Selo je prije rata imalo skoro 200 stanovnika, a danas osim ove porodice tu živi još samo nekoliko ljudi.
„Ono čemu se mi nadamo kada je u pitanju Adriatic Metals je da bar budu ispoštovani ekološki principi, da to budu evropski standardi, a ne da doživimo neke ekološke incidente u budućnosti. S kakanjske strane vidimo da ima reakcija građana i udruženja i vidimo da će poštivanje ekoloških standarda doći u pitanje u neko dogledno vrijeme“, skeptičan je on.
Kolonijalistički pristup
Ajanović je glasno kritikovao i Vladu ZDK kada je odredila visinu koncesija. Za njega se u ovom slučaju radi o kolonijalističkom pristupu.
„Mi Varešani smo razočarani visinom koncesije, odnosno naknadom po toni rovne rude koja iznosi 3,9 KM, koja je izuzetno niska, pa prema nekim parametrima, a imao sam prilike da razgovaram s ljudima, iz Australije naprimjer, gdje smo pravili neka poređenja i utvrdili da je visina koncesije koju dobiva Vareš više u rangu nekih afričkih zemalja koje su kolonizirane od strane multinacionalnih kompanija, nego na nivou europskih standarda i principa kada je pitanju povrat prema lokalnim zajednicama. U afričkim zemljama je povrat otprilike od pet do sedam posto, dok je u Europi 10-12 posto, a Vareš je ispod pet odsto. Mi nismo protiv toga da kompanija profitira, ali smatramo da bi taj povrat trebao biti mjerljiviji, veći, samim time bi Vareš bio u poziciji da rješava svoje lokalne probleme nakupljene u zadnjih trideset godina“, kaže on.
Da je ovaj projekat značajan i Ujedinjenom Kraljevstvu pokazuju i posjete kompaniji prethodnog ambasadora ove zemlje Matthewa Fieldsa i aktuelnog Juliana Reillya.
„Ovo je evropski i svjetski projekat. Na temelju ruskog i ukrajinskog iskustva, Evropa mora zaokružiti svoj ekonomski prostor, gdje neće biti ovisna o trećim zemljama. Uvoziće ona, naravno, ali šta kada dođe kriza“, kaže Marošević.
On smatra da će naknada od koncesija biti zadovoljavajuća.
„Mi imamo budžet od pet miliona, a koncesija bi trebala, po minimalnim kapacitetima izvoza, biti kao još jedan budžet. Mi smo sa kompanijom dogovorili da to bude dupla proizvodnja, u odnosu na minimalnu planiranu, pa očekujem da vrlo brzo izađemo na 10 miliona KM budžeta“, ističe Marošević.
Marošević navodi i da je broj nezaposlenih značajno pao, te da u Vareš dolazi radna snaga iz drugih mjesta. Iz Rudnika mrkog uglja Breza u Adriatic Metals prelaze iskusni rudari, ali i inženjeri.
„Osjeti se, da u najmanju ruku, više ne padamo. Ispod 700 ljudi je na birou, uglavnom radna snaga koja više nije sposobna za rad. Mi smo dali samo jednu trećinu radne snage što se tiče rudnika, jer nismo imali kadra obrazovanog za te vrste poslova. Tek nedavno smo ponovo uveli strukovne škole“, objašnjava načelnik.
Prekomjerno zapošljavanje
Ajanović, čiji stranački klub je donedavno podržavao rad načelnika, naglašava da je Marošević insistirao na politici prekomjernog zapošljavanja u Opštini i javnim institucijama. Naš sagovornik se zbog toga povukao sa funkcije zamjenika predsjedavajućeg opštinskog vijeća. On tvrdi da na plate i doprinose zaposlenih odlazi i do 60 posto godišnjeg budžeta.
„Ja sam to skoro rekao na vijeću, pa sad nismo u dobrim odnosima. Mi imamo tri odbornika, HDZ ima tri, SDA ima sedam i četiri-pet partija po jednog odbornika. Mi smo bili dio većine unazad dvije godine, ali smo početkom ove godine izašli. Ja sam dao ostavku na mjesto zamjenika predsjedavajućeg upravo zato što smo nezadovoljni saradnjom sa načelnikom, gdje mi nemamo kao većina neke zajedničke smjernice i politike koje bi predstavljali prema građanima. Načelnik je “pao” u preveliko zapošljavanje, on je naslijedio preveliku administraciju, u međuvremenu je zaposlio tridesetak ljudi i on to radi manijakalno, ne može mu se dogovoriti i na taj način koncesije koje dolaze plašimo se da će u “zeleni” biti potrošene, gdje se efekti u gradu ne vide“, kaže vijećnik SDP-a.
Da je problem prekomjernog zapošljavanja u javnim ustanovama zaista problem, pokazuje i činjenica da je Opština prošle godine morala podići kredit kako bi isplatila zakašnjele plate zaposlenima. Istina, Maroševićev prethodnik Avdija Kovačević iza sebe je ostavio dugovanja koja je novi načelnik morao rješavati. Kovačević danas služi kaznu od četiri godine i dva mjeseca u zatvoru jer je opštinski novac trošio na lične svrhe.
„Prošle godine smo odobrili kreditno zaduženje da isplati pet plata koje je bio dužan zaposlenima, pa smo mu dali i rebalans da bi on poslije mjesec dana opet počeo zapošljavati ljude. Imamo između 80-90 zaposlenih u organu uprave, plus ustanovama poput obdaništa, itd. Mi smo nekoliko puta tražili od načelnika provjeru diploma zaposlenih, što on nikad nije uradio“, navodi Ajanović.
Suživot za primjer
Posljednjih teških 30 godina u ovom kraju imale su i svoje svijetle tačke. U ovoj višenacionalnoj sredini u toku rata svašta se izdešavalo, ponajviše zbog prilika u cijeloj zemlji, a ne toliko zbog lokalnih netrpeljivosti. Ovo je jedna od tri opštine u kojima je na prvim demokratskim izborima 1990. godine u SR BiH godine pobjedu odnio SDP. Najveća trauma je ostala pokolj u selu Stupni Do kojeg su 1993. godine izvršile jedinice HVO-a pod zapovjedništvom Ivice Rajića. U oktobru te godine oko 200 vojnika je došlo sa područja Kiseljaka u Vareš, nakon čega su napali selo i ubili 38 ljudi bošnjačke nacionalnosti, većinom civila, među kojima su bili starci, žene i djeca. Lokalni Hrvati nisu učestvovali u ovom zločinu. Aktuelni načelnik, i sam nekad pripadnik HVO-a, izvinio se za ovaj zločin i više puta se poklonio žrtvama. Zbog čestitog odnosa prema prošlosti stekao je poštovanje vareških Bošnjaka koji danas čine većinu stanovništva. Tako je dva puta izabran većinski glasovima Bošnjaka za prvog čovjeka opštine. U Varešu nije bilo velikog međunacionalnog krvoprolića među lokalnim stanovništvom, što je možda i uticalo da se lakše izgradi povjerenje među građanima. Većina ljudi koje smo sreli kazala je da su međunacionalni odnosi odlični.
Sedamdeset jednogodišnji penzioner Halid Begić kojeg srećemo raspoloženog na ulazu u zgradu kaže da ono što ima u Varešu “nema nigdje na svijetu”.
„To ti sigurno kažem. Ovdje jednom dušom dišu. Ja sam nedavno nastradao i mene je čitav grad zvao u bolnici. Kad mi je žena umrla, došao mi je župnik fra Mirko Majdandžić treći dan na žalost“, slikovito nam objašnjava.
Odbornik Ajanović se slaže da su odnosi odlični i ne spori doprinos načelnika u ovom dijelu svakodnevnog života.
„Ja to izuzetno cijenim, naprimjer, on ode u Stupni Do pa se pokloni žrtvama. Ta priča mi se jako dopada, ali ta priča nije ekonomija, niti privreda i od toga se ne živi“, kaže on.
Uprkos trenutno povoljnim privrednim prilikama velika vareška dijaspora ne pokazuje izrazitu želju za povratkom. Oni koji se odluče vratiti, primjećuju naši sagovornici, uglavnom su penzioneri koji se vrate da nađu smiraj u rodnom mjestu. Izolovanost ove opštine jedna je od osnovnih prepreka onima koja razmišljaju u povratku. Donedavno nije postojala ni autobuska linija od Vareša do glavnog grada kantona u kojem se nalazi i kantonalna bolnica.
„Autobuska linija Vareš-Zenica je bila moja lična inicijativa. Načelnika uopšte nije zanimalo da vrati to. Civilizacijski apsurd je bio da Vareš nema autobusku liniju sa glavnim gradom kantona. Građane uopšte ne interesuje da li je linija rentabilna, ona mora postojati“, stava je Ajanović.
Osim toga, lokalni putevi koji povezuju raštrkana sela sa centrom opštine često su uništeni ili nikad nisu asfaltirani. SDP-ov odbornik dio krivice vidi i u odnosu Šumarsko-privrednog društva ZDK.
„S druge strane mi imamo “unutrašnje kolonizatore” kao što je ŠPD ZDK gdje Varešu, kao opštini najbogatijom šumom oduzeta šuma i predata na upravljanje kantonu po zastarjelim kantonalnim šumarskim zakonima, gdje je ŠPD u Zavidovićima ima kolonizatorski odnos prema Varešu. Pored toga što Vareš dobiva vrlo malo na konto posječene šume i oblovine, mi imamo indirektne štete na putevima, gdje je naša lokalna putna mreža, a to nam je možda i najvažnija priča, devastirana. Vi gdje god krenete prema nekom okolnom selu, naprimjer kraljevskom gradu Bobovcu, ono što vas čeka su jako loši putevi. Svi znamo da je putna mreža preduslov napredovanja lokalne zajednice na ekonomskom planu“, zaključuje on.
Vareš je od Vlade Republike Hrvatske prije pet godina dobio i 300.000 kuna za rekonstrukciju puta u selu Zaruđe, ali put nikad nije obnovljen. Prema našim saznanjima novac je preusmjeren u druge svrhe. Umjesto rupa na cesti zakrpljene su one budžetske.
Stanovnici se nadaju da će se sa novim prilikama i ovo promijeniti.
„Pruga se mora napraviti. Devet vozova je išlo dnevno birkvaktile. Ja sam ih otpremao, a navečer smo pravili zaključak u jednu veliku knjigu, 10.320 tona dnevno je išlo iz Vareša sideritne rude. Normalno je da bi trebalo da bude i putnički voz“, kazao nam je za kraj optimistični Halid Begić. Naratorium
