BANJA LUKA, Nepravilnosti u radu institucija teško je otkriti bez osoba iznutra. Zbog prirode svog angažmana uzbunjivači zaslužuju posebnu vrstu pravne zaštite, osiguranu posebnim normativnim aktima i djelovanjem specijalizovanih institucija. Samo donošenje zakona koji štite prijavitelje korupcije nije dovoljno, jer treba raditi na njihovoj izmjeni kao i učinkovitijoj primjeni kako bi građani povratili povjerenje u sistem.
Zakon o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine usvojen je 2014. godine. Međutim, on propisuje da samo zaposleni državnih institucija mogu dobiti status uzbunjivača, dok su ostali građani izostavljeni. Taj status dodjeljuje Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK). Usvajanjem Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju, Republika Srpska je u julu 2017. godine pravno obezbijedila zaštitu svim građanima koji se odluče da prijave korupciju, kako u javnom, tako i u privatnom sektoru. Razlika između državnog i republičkog zakona je u tome što prvi uzbunjivačima garantuje upravnu, a drugi sudsku zaštitu.
„Tokom njegovog usvajanja uzete su u obzir određene preporuke ACCOUNT mreže. Prihvaćena je definicija da se prijava korupcije, kao eksterna, može podnijeti i ‘organizacijama civilnog društva koje se bave zaštitom ljudskih prava i borbom protiv korupcije…’. Zatim prijedlog oslobađanja tužioca od plaćanja sudskih troškova u slučaju dobijanja spora, te da se postupak po prijavi uzbunjivača vrši po skraćenoj proceduri u roku od 7 dana od prijema prijave”, za portal eTrafika govori Ervin Turbić, predsjednik Udruženja građana Justicia.
Osnovna primjedba je što zakon ne predviđa sticanje statusa uzbunjivača u posebnom postupku i od posebnog organa, već se eksterna pravna zaštita svela isključivo na sudsko-parnični postupak.
Koliko je jasno definisan način zaštite zviždača?
Pošto je Zakon Republike Srpske usvojen prošle godine, o efektima njegove primjene još uvijek nema konkretnih informacija. Članice ACCOUNT-a (antikorupcijske mreže organizacija civilnog društva u BiH) analizirale su državni Zakon 2017. godine. Iako je usvajanjem ovog propisa ostvaren napredak u pružanju zaštite prijaviteljima korupcije – Zakon sadrži izvjesne nedostatke i slabosti koje mogu ugroziti ostvarivanje njegovog primarnog cilja.
“Analiza je pokazala da Zakon sadrži niz nejasnih i dvosmislenih odredaba, neadekvatno definisanih pojmova, pravnih praznina – što može dovesti do neadekvatne interpretacije propisa i različitih zloupotreba u njegovoj primjeni. Potrebno je precizirati odredbe koje se odnose na pravo prijavitelja na zaštitu, urediti redosljed uzbunjivanja (posebno u pogledu uzbunjivanja javnosti), te odredbama jasno utvrditi uzbunjivanje, odnosno otkrivanje javnosti tajnih podataka. Posebno bi preciznije trebalo urediti postupak internog prijavljivanja, a ne ostavljati neograničeno pravo institucijama da to uređuje po vlastitom nahođenju”, pojašnjava Turbić za eTrafiku.
Konfuzno je i što određen broj prijavitelja dolazi sa nižih nivoa vlasti, a APIK ih zakonski ne može žaštititi. Naš sagovornik govori da će se u saradnji s relevantnim faktorima ovi nedostaci pokušati ukloniti izmjenama i dopunama zakona, te da je potrebno raditi na harmonizaciji državnih i entitetskih propisa.
U FBiH, predstavnički dom Parlamenta u junu 2018. prihvatio je Nacrt Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju, ali se tu stalo. Nacrt Zakona još uvijek nije bio na razmatranju u Domu naroda Parlamenta FBiH.
Dodjeljivanje statusa zviždača u BiH
Tokom prošle godine bh. građani su 130 puta prijavili korupciju Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK). Od ukupnog broja prijava u 63% slučaja poznat je identitet prijavitelja, dok je anonimnih prijava 37% . Prema godišnjem izvještaju APIK-a, zabilježen je porast anonimnog prijavljivanja korupcije iz straha za gubitak radnog mjesta ili represije koju bi mogli trpiti prijavitelji ili njihova porodica. Agencija je dobila četiri zahtjeva za dodjelu statusa zaštićenog prijavitelja korupcije, te je nakon analize slučajeva odlučila da dvije osobe dobiju taj status.
„Prema odredbama državnog Zakona, APIK dodjeljuje statusa uzbunjivača 30 dana od zaprimanja prijave uposlenika državne institucije, i obavještava uzbunjivača. Ako je poduzeta štetna radnja nad uzbunjivačem, APIK od institucije gdje on zaposlen traži relevantnu dokumentaciju i zahtijeva od Upravne inspekcije da ispita navode i poduzme zakonom predviđene mjere. Ako se utvrdi postojanje štetne radnje, APIK donosi instrukciju rukovodiocu institucije kako bi se otklonile posljedice. Dakle, u pitanju je čin odmazde od strane institucije radi podnesene prijave od strane uposlenika. Ako rukovodilac institucije u konkretnom slučaju tvrdi da bi štetna radnja bila poduzeta i da uzbunjivač nije podnio prijavu, ona to mora i dokazati, tj. teret dokazivanja je na instituciji“, objašnjava Trubić za eTrafiku.
Situacija je nešto drugačija u pogledu Zakona RS, jer postoje dvije vrste zaštite – interna i eksterna.
„Postupak interne zaštite pokreće lice koje trpi štetne posljedice podnošenjem zahtjeva odgovornom licu koje ima rok od 30 dana da odluči o zahtjevu. Odgovorno lice poduzima mjere da se otkloni posljedica kojom je ugroženo ili povrijeđeno pravo prijavioca korupcije, te mu obezbjeđuje zaštitu. Postupak eksterne zaštite pokreće prijavitelj korupcije koji trpi štetne posljedice podnošenjem tužbe nadležnom sudu. Tužilac je oslobođen sudske takse i troškova postupka, osim u slučaju gubitka spora. Prvostepeni sud je obavezan da donese odluku po hitnom postupku u roku od 90 dana od dana podnošenja tužbe, kako bi prijavitelj korupcije što kraći period trpio eventualne štetne posljedice“, pojašnjava Trubić.
Praksa u Bosni i Hercegovini
Samo donošenje propisa i njihove izmjene ne mogu izgraditi povjerenje u sistem koje je većina građana Bosne i Hercegovine izgubila. I dok vlasti tim postupanjem nastoje pokazati da postoji politička borba protiv korupcije, procesuiranje slučajeva tzv. visoke i političke korupcije imalo bi puno bolji učinak.
„To bi stimulativno uticalo na građane u smislu izgradnje uzajamnog povjerenja jer bi se poslala poruka da niko nije nedodirljiv. Upravo to uporno izostaje kod nas i prema ocjenama Evropske komisije“, za portal eTrafika govori Uglješa Vuković iz Transparency International (TI) BiH.
Nepravilnosti u radu je jako teško otkriti bez osoba iznutra, a zašto bi neko rizikovao svoj posao i život govoreći javno o tome, ako institucije na kraju neće odraditi svoj posao? Po broju onih koji „zvižde“ u Bosni, besmisao pravosuđa je više nego očita.
“TI BiH su se obratila dva lica koja su tražila pravnu zaštitu prema ovom Zakonu, i oba lica su zahtijevala pokretanje sudske zaštite. Zanimljivo je da jedno lice nije uspjelo ostvariti status zaštićenog prijavioca, i to samo zbog previše kratkog roka koji je predviđen za sudsku zaštitu. TI BiH je zbog ovog upozorio Ministarstvo pravde Republike Srpske da su rokovi koji su predviđeni za zviždače prekratki i da to onemogućava prijavioce da ostvare sudsku zaštitu, kao i da bi to trebalo uzeti u obzir pri razmatranju izmjena Zakona”, govori nam Vuković.
Zašto su važni zviždači/uzbunjivači?
Termin „zviždač“ dolazi od engleskog izraza „whistleblower“ (nastao 70-ih godina) a povezuje se sa zviždaljkom kojom sudije tokom utakmice označavaju da je došlo do kršenja pravila, tj. osobe uzbunjuju institucije i javnost da je došlo do kršenja zakona.
U velikom broju slučajeva, nakon prijave, zviždači se susreću sa različitim problemima. Njihov položaj na radnom mjestu se pogoršava, izloženi su uvredama i prijetnjama. Kako nam Vuković govori, mnogi radnici u privatnom sektoru i dalje ne znaju da se ovaj vid zaštite odnosi i na njih, što koči prijavljivanje nepravilnosti. Krivično zakonodavstvo podrazumijeva određene posljedice i za lažno prijavljivanje, pa tako Zakon o zaštiti lica koji prijavljuju korupciju razmatra i to da li je osoba prijavila nepravilnosti u “dobroj vjeri”.
“Značaj uzbunjivača je prepoznat u svim međunarodnim dokumentima koji se odnose na borbu protiv korupcije jer se radi o licima koji zbog prirode svog angažmana svojim otkrićima mogu spriječiti štete velikih razmjera. Ili koji mogu pomoći organima gonjenja da pokrenu istrage u predmetima koje je vrlo teško otkriti”, poručuju iz TI BiH.
Ko su zviždači u BiH?
Bojan Bajić iz Centra za odgovornu demokratiju “Luna” za eTrafiku govori da je do zviždača teško doći jer sam proces uzbunjivanja prolazi kroz tri faze. Prva je faza anonimnosti, druga faza je uzbunjivanje javnosti i zadobijanje interesa, i treća ponovno povlačenje kako bi pokušali voditi život bez stalne izloženosti i pritisaka koji dolaze nakon uzbunjivanja.
Uprkos svemu, posljednjih desetak godina, bilo je zviždača koji su uzburkali javnost. Prvi zviždač u BiH bio je Milan Vukelić, dugogodišnji radnik Zavoda za izgradnju Banja Luka, koji je javno ukazivao na nepravilnosti u radu Zavoda. Ubijen je u novembru 2007. godine. Bivša zaposlenica JP ”Skenderija”, Višnja Marilović, prijavila je koruptivne radnje u toj firmi. Irina Lovrić prijavila je nepravilnosti u Fondu za povratak. Alma Šehović bila je revizor u Zavodu za zapošljavanje TK kada je otkrila korupciju. Postala je žrtva mobinga i ubila se u novembru 2015. godine. Najspominjaniji slučaj sa pozitivnim ishodom, jeste slučaj Danka Bogdanovića, zaposlenika Uprave za indirektno oporezivanje koji je prvo trpio štetne posljedice zbog svoje prijave, da bi se kasnije djelovanjem APIK-a uspješno vratio na posao.
Promjene spore
Po Indeksu percepcije korupcije (CPI) za 2017. godinu, Bosna i Hercegovina nalazi se na 91. mjestu od 180 država, pokazuje izvještaj Transparency Internationala koji rangira zemlje širom svijeta u odnosu na percipirani nivo korupcije u javnom sektoru. Izvještaj obuhvata skalu od 0 do 100 gdje 0 predstavlja najviši nivo percipirane korupcije, dok 100 predstavlja najniži, a po kojoj je Bosna dobila ocjenu 38, zajedno sa Albanijom, Gvajanom, Šri Lankom i Istočnim Timorom. U odnosu na rezultate od prethodnih godina, BiH ne samo da nije napravila napredak već je uspjela i da nazaduje.
Prema podacima Transparency Internationala, tokom prvih šest mjeseci ove godine trećina prijavljenih slučajeva korupcije adresirane su na sektor državne uprave, zatim na sektore pravosuđa i obrazovanja. Navodi se i da je primjetan trend povećanja prijava koje podnose zviždači koji su inicirali 11% predmeta