BEOGRAD, Neki podaci govore da Srbija izlazi iz krize, ali je pitanje ko će dočekati njen kraj, jer čak 77,5 odsto građana teško ili vrlo teško sastavlja kraj s krajem.
Ma koliko se predsjednik Boris Tadić žalio da država nema para da plati račune koje je napravila, država ipak nije bankrotirala.
To, međutim, ne znači da takva sudbina nije pogodila i njene građane – skoro četvrtina građana bilježila je dane u posljednja dva mjeseca u kojima nije imala dovoljno novca da kupi hranu.
Predsjednik je prošle nedjelje javnosti saopštio da je Vlada Srbije zaslužna za to što zemlja nije bankrotirala, a onda je rekao i da ta ista država nema para i da je to razlog zbog kog njene institucije nisu platile račune za komunalije. “Država ne plaća komunalije zato što nema novca… A nema novca zato što je slaba privreda, a privreda je slaba zato što je slabljena u mnogim decenijama u prošlosti”, naveo je Tadić.
Kako o bankrotu govorimo kada jedna ustanova (u Americi i građanin) nije u stanju da isplati svoje obaveze prema povjeriocima, ispada da su predsjednikove izjave potpuno kontradiktorne.
Međutim, kada se ta kontradiktornost raspetlja do kraja, stvari postaju još zamršenije: država svoje račune i obaveze, ne samo komunalne nego i one na kojima su upisani mnogo veći iznosi, ne plaća ne zato što je bankrotirala, ne zato što nema novca, nego zato što bi u krajnjoj instanci moglo da se dogodi da država bankrotira ako bi platila sve račune, čak i ako bi poslije isplate povjeriocima u njenoj kasici ostalo još novca.
Prema mišljenju ekonomiste Gorana Nikolića, Tadić najvjerovatnije nije pogrešio kada je rekao da je vlada premijera Mirka Cvetkovića spasla Srbiju od bankrota, a za to spasavanje ključna su bila dva njena poteza: sporazum sa MMF-om i tzv. Bečki sporazum.
“Činjenica je da su sporazum sa MMF-om i Bečki sporazum, koje je ova vlada postigla praktično na početku svog mandata, geopolitički motivisani. Ova vlada je u suštini prozapadna i kao takva imala je puno razumijevanja stranih banaka, kojima su Amerika, zapadne zemlje i MMF prosto sugerisali da potpišu taj Bečki sporazum, koji je i najvažniji. Bečki sporazum je sporazum sa vodećim bankama da ne smanjuju nivo neto kredita u Srbiji, što prevedeno na običan jezik znači da će održati isti nivo novca u Srbiji, odnosno da ga neće povući”, kaže Nikolić.
Pitanje je, kaže on, da li bi Srbija raspolagala sa ta dva ključna elementa da na vlasti nije bila prozapadna, nego neka druga, antizapadna ili samo nezapadna vlada.
“To što je Tadić rekao ima logike i mada je teško pričati na temu šta bi bilo kad bi bilo, vrlo je moguće da bi za neku nezapadnu vladu predstavljao problem da postigne ta dva sporazuma, što bi za državu predstavljao bankrot, jer ne bi bila u stanju da servisira kredite”, pojašnjava on.
Nije loše što država ne vraća dugove
Kada je riječ o finansijskim obavezama države, a sudeći prema Nikolićevim riječima, predsjednik države baš i nije govorio istinu do kraja – država ima novac, ali kao da ga nema, tj. ne smije da ga troši.
“To što država nije izmirila obaveze prema toplanama, tih nekih 200 miliona dinara, to je za državu ništa. Taj primjer je simbolički zanimljiv, ali ne predstavlja suštinski problem, jer to nije ni dva miliona evra i vjerovatno je riječ samo o tome da neko u Ministarstvu finansija nije reagovao blagovremeno. Ključni problem je što država ne isplaćuje svoje obaveze na mnogo višem nivou i što ne isplaćuje mnogo veće iznose, odnosno ključna stvar je to što država duguje ogroman novac i generator je nelikvidnosti, velikih dugova”, tvrdi Nikolić.
Zašto država ne izmiruje obaveze ako nije bankrotirala? Kada država ne bi dugovala svojim povjeriocima, a u najveće se svrstavaju građevinari i putari, na primjer, imala bi problem sa budžetskim deficitom.
“Tako da država mora da duguje, i to ljudi ne shvataju. Kada bi država sada, recimo, izmirila svoje obaveze odjedanput, stvorila bi nekoliko problema. Budžetski deficit bi porastao, recimo, na sedam odsto, što bi značilo da smo doživjeli katastrofu u odnosima sa MMF-om. Drugi problem bio bi taj što bismo imali strašan inflatorni pritisak, jer bi se povećala količina novca u opticaju. Tako da država ne može da isplati svoje obaveze iako na računu u trezoru ima 50 milijardi dinara – ne smije naglo da pusti velike količine novca u opticaj. Kašnjenje države u isplati obaveze je u stvari način da se ne izazovu veći problemi, što nije loša politika ako nemaš alternativu”, kaže Nikolić.
Ali, građani Srbije jesu na pragu bankrota, iako Nikolić potvrđuje tvrdnje premijera Mirka Cvetkovića da neki pokazatelji govore da Srbija lagano izlazi iz krize – raste promet u trgovini na malo, povećava se uvoz potrošnih dobara, u usponu je uvoz investicionih dobara, bilježi se porast izvoza, kao i rast industrijske proizvodnje.
Pitanje je ko će dočekati kraj krize, jer je nedavno objavljeno Galupovo istraživanje pokazalo da čak 77,5 odsto građana teško ili vrlo teško sastavlja početak i kraj mjeseca.
Amerikanci mjere muški veš, mi automobile
Amerikanci imaju neobičan, ali pokazalo se kroz decenije vrlo pouzdan način da utvrde da li je zemlja izašla iz krize ili nije i u tome im pomažu – muške gaće.
Naime, ukoliko trgovine počnu da bilježe povećanu kupovinu muškog donjeg veša, to je pouzdan znak da se ekonomija popravlja, dok pad prodaje svjedoči o početku ili nastavku negativnih ekonomskih tendencija.
Kod nas bi, prema Nikolićevim riječima, umjesto gaća parametar trebalo da budu trajna potrošna dobra, kao što su automobili. I pored nekih oscilacija, podaci o prodaji automobila od oktobra 2007. do oktobra 2010. govore da Srbija nije ni blizu izlaska iz krize.
Prije četiri godine u oktobru je prodato 5.509 novih vozila, dok je oktobra ove godine prodato skoro upola manje – 2.889. U 2008. i 2009. godini prodaja je pala za oko 20 odsto i prodato je 4.451, odnosno 4.564 vozila. Ne samo da se smanjio broj kupljenih četvorotočkaša, nego se odvaja sve manje novca za njih. U 2007. godini skoro polovinu (2.293) činila su vozila srednje i više klase, dok je takvih vozila ove godine tek oko četvrtina (863).
Slični su podaci iz jedne radnje koja se bavila prodajom skutera. Vlasnik te radnje 2007. prodao ih je toliko da je od profita mogao sam sebi da kupi 33 skutera, naredne godine prodao je svega sedam skutera, 2009. jedan, da bi ove godine odustao od te trgovine.
Dnevno 60 ljudi treba da kupi knjigu da knjižara opstane
Samo da bi opstala i isplatila troškove zakupnine, komunalne troškove i minimalne zarade od 20.000 dinara za šestoro zaposlenih, jedna knjižara u Beogradu trebalo bi da napravi dnevni promet od oko 60.000 dinara. To znači da bi 60 ljudi za 14 sati, koliko traje radno vrijeme, trebalo da kupi knjigu u vrijednosti od po 1.000 dinara. To nije neostvarivo, ali tih ljudi i tog novca nema: knjižara jedva da dobacuje do polovine od te cifre.
Promet nedovoljan za opstanak
Kolika je kupovna moć građana i zašto se sve više radnji zatvara u Srbiji, najbolje može da se vidi na konkretnim primjerima. Tako je radnja na Voždovcu koja se bavila prodajom vodovodnih instalacija već propala – trebalo je mjesečno da napravi obrt od oko milion dinara, a maksimalno je dobacivala do 800.000, što će reći da dnevni promet u toj radnji jedva da je prelazio 30.000 dinara. Press
