STOKHOLM , Za uzgajanje, proizvodnju, pakovanje i prevoz šolje kafe potrebno je utrošiti 140 litara vode, za jedan hamburger 2.400 litara, a za par farmerki čak 10.000 litara vode, izračunao je britanski profesor Džon Entoni Alan, sa londonskog Kingz koledža, koji je ranih devedestih godina razvio sistem mjerenja količine vode potrebne da se neka roba proizvede i stavi u promet.
Profesor Alan će za razvoj svog koncepta “virtuelne vode”, tokom Svjetske nedelje vode, koja je u toku u Stokholmu, dobiti nagradu od 150.000 dolara, koju dodjeljuje Stokholmski međunarodni institut za vodu (SIWI), prenosi agencija DPA.
Prema njegovim proračunima, svaki građanin SAD potroši oko 6.800 litara virtuelne vode dnevno, u šta je uračunata sva voda potrebna za proizvodnju dobara kao što su odeća i hrana koju koristi. To je oko tri puta više od potrošnje virtuelne vode prosječnog Kineza.
SIWI je, zajedno za Organizacijom UN za hranu i poljoprivredu (FAO) i Međunarodnim institutom za upravljanje vodom (IWMI) apelovao na građane svijeta da smanje bacanje hrane, jer time doprinose očuvanju vodnih resursa i podupiru buduću poljoprivrednu proizvodnju.
U izvještaju koji su izdale tri institucije, bacanje hrane upoređuje se sa nezavrnutom slavinom.
Istraživač IWMI Šarlot de Fretir napominje da se možda čak polovina vode korišćene u svijetu za proizvodnju hrane, uzalud razbacuje.
Istovremeno oko 1,2 milijarde svijetskog stanovništva živi u oblastima u kojima su potrebe za vodom veće od raspoloživih resursa. Pritisak na te resurse dodatno se povećava rastom tražnje poljoprivrednih proizvoda, kako za hranu, tako i za proizvodnju biogoriva, pri čijoj produkciji se koriste znatne količine vode.
U zemljama u razvoju 15 do 35 odsto nepojedene hrane propadne još u polju, a još 10 do 15 odsto tokom prerade, transporta i skladištenja. Ipak, u bogatijim zemljama je, iz sasvim drugih uzroka, rasipinje hrane još veće.
Procjenjuje se da se u SAD svake godine baca čak 30 odsto hrane, u vrijednosti od oko 48,3 milijarde dolara.
U izvještaju se apeluje na razvoj svjesti svjetskog stanovništva o dragocjenosti vode i zalaže za bolju ekološku edukaciju. Između ostalog, predlaže se da se rasipanje hrane smanji i njenim upućivanjem u ustanove kao što su škole i bolnice.
