SARAJEVO – Grupa radnika sarajevske Tvornice konca i svile “Sateks” već dvije godine provodi između četiri zida prostorije svog pogona, čuvajući imovinu umjesto države i čekajući raskid kupoprodajnog ugovora i daljnju sudbinu preduzeća.
Ističu da im se život sveo na malu prostoriju punu vlage, bez vode i struje, te da su se radnici sami, prije 25 mjeseci, kada je počeo štrajk koji još traje, organizovali da čuvaju pogon i mašine jer su se bojali da ne ostanu i bez toga.
“Objekat na Bistriku kupac firme je prodao, čime je prekršio kupoprodajni ugovor. Ima hiljadu dokaza za kriminal. Nakon te prodaje radili smo u iznajmljenim prostorijama na Ilidži dok nije počeo štrajk, a potom smo mašine sklonili u pogon u gradu i od tada ih čuvamo, a ne znamo kome ni zašto”, kažu četiri člana Štrajkačkog odbora, koji su na sebe preuzeli obavezu da dežuraju u pogonu.
Kažu da je Kanton prećutno prihvatio da oni čuvaju imovinu.
“Presjedimo cijeli dan, pričamo. Navikli smo se dolaziti. Po noći kolega obiđe pogon. Zimi je teže, hladno, sve beton. Ali meni je vazda proljeće, sa njih tri ovdje samo beharam”, šaljivo priča Ahmed Ćatić.
Tvrdi da su tek od prošle godine od Kantona Sarajevo počeli dobijati po 170 KM mjesečno, od čega kupe plinsku bočicu, hranu i piće kako bi “izgurali dan”, a “nešto ostane i za kuće”, dok ostalih oko 35 radnika “Sateksa” svaka tri do četiri mjeseca dobiju po 100 KM pomoći. Zadovoljni su jedino jer mogu ovjeriti zdravstvene knjižice.
“Ostali smo ni na nebu ni na zemlji. Da nam nije djece, pomrli bismo od gladi. Neko je negdje počeo raditi, nekom radi muž ili žena. Živimo na leđima drugih. Niko glave nije za nama okrenuo. Neka je sram državu”, ističe Mejra Bulbul. Krive državu zbog loše privatizacije, a nezadovoljni su radom suda jer već godinu rješava žalbu kupca firme Emina Fatkića na presudu o raskidu ugovora.
“Idemo na sud skoro svake sedmice da molimo da ubrzaju postupak. Radnici su ukazali na nezakonitosti zbog kojih je pokrenut raskid ugovora. Radnici sada čuvaju imovinu, radnici rade ono što je trebalo da radi država. Kanton čeka da sud donese odluku. Svi nešto čekaju, a mi ovdje izgubismo život”, govori Dika Drakovac.
Život u četiri zida fabričkog pogona
