BANJALUKA, Vlada RS je sa ruskim partnerom nepoznatog porijekla zaključila ugovor sa mogućim dalekosežnim negativnim posljedicama po budžet RS, građane, ali i razvoj države – pokazuje analiza TI BiH.
Transparency International BiH je, po obavljenoj temeljitoj analizi ugovorne dokumentacije, koja je dostavljena od strane Vlade RS 28. novembra 2007.g. u Banjoj Luci, uputio dopis Vladi sa nizom nejasnoća koje su uočene u osnovnom tekstu Ugovora. Obzirom da od Vlade nikada nije prihvaćen zapisnik sa sastanka koji je predsjedavajući Odbora direktora TI BiH uputio 29. 11. 2007.g., niti se Vlada oglasila na dopis koji je nekoliko dana zatim upućen tražeći osnovna tumačenja i dostavljanje aneksa Ugovora, TI BiH je takvo ponašanje protumačio kao nespremnost Vlade RS na dalju saradnju i javnost želi da upozna sa ključnim nalazima svoje nezavisne analize.
Tim stručnjaka je nakon pregleda osnovnog dijela Ugovora identifikovao 44 sporne tačke, od kojih bi neke mogle imati nesagledive posljedice po budžet, Rafineriju nafte i sve zaposlene, te po razvoj RS, BiH ali i šireg regiona. O svojoj iznimnoj zabrinutosti je obavijestio današnjim dopisom Vladu RS, ali u interesu informisanja javnosti, koja bi mogla da snosi ogromne posljedice ovako štetnog Ugovora, TI BiH smatra dužnim obavijestiti građane o slijedećim ključnim nalazima analize:
Ugovor o prodaji akcija preduzeća „Rafinerija nafte“ AD Bosanski Brod, „Petrol“ AD Banja Luka i „Rafinerija ulja Modriča“ AD Modriča zaključen je 02.02.2007.g., a Zakon o uslovima prodaje akcija preduzeća iz oblasti naftne industrije RS je donešen 28.02.2007.g., a stupio na snagu 08.03.2007.g., što ukazuje na zakon prilagođen već zaključenoj prodaji.
Takođe, ugovor nosi oznaku Vlade „Strogo povjerljivo“, dok Zakon o zaštiti ličnih podataka koji jedini daje mogućnost uvođenja tajne, štiti samo tajne podatke koji se odnose na građane, a ne i na poslovne transkacije. Jasno je da neko preduzeće može svoje podatke ili poslove proglasiti ekonomskom tajnom, ali nije jasno po kojim kriterijumima to može učiniti Vlada, tim prije što koristi budžetska i van budžetska sredstva za pokrivanje troškova u realizaciji Ugovora.
Pravni status Kupca nije jasan, niti su uz Ugovor priloženi dokumenti iz kojih se vidi struktura kapitala, a kao što je Prodavac to jasno prikazao. Prema Zaključku Konkurencijskog savjeta BiH o Rafineriju nafte Bosnanski Brod, vidljiva je struktira privrednog subjekta Njeftkazinkor. Prema tom dokumentu Otvoreno dioničarsko društvo Zarubežnjeft (koje je u 100% vlasništvu Ruske Federacije)je vlasnik 40% kapitala Njeftkazinkora, dok ostalih 60 % vlasništva pripada trojici fizičkih lica (po 20%), a koji su vlasnici 3 društva sa ograničenom odgovornošću. Detalji nisu saopšteni TI BiH-u.
Potpuno je nejasno određivanje postojećih dugova i obaveza Vlade po Ugovoru, gdje se pominju dva iznosa od 36 miliona, kao i 133 miliona KM. U tako nejasnoj razradi obaveza i dugova, namjere Vlade ostale su još nejasnije, no indikativno je da se Prodavac obavezuje da će namiriti bilo koje iznose Kupcu. Ovo može da znači da ili Prodavac ne zna kolike su obaveze preduzeća koja prodaje, pa očekuju i dodatne povjerioce ili potraživanja, ili pak da se Prodavac nalazio u prilično nezgodnoj poziciji kada je pregovarao o uslovima prodaje, jer prihvatanje buduće i neizvjesne obaveze ili obaveza pokazuje da je Prodavac prihvatio sve uslove Kupca, samo da proda akcije.
U nizu veoma maglovitih dijelova Ugovora koje razrađuju obaveze Vlade i isplate dugovanja po različitim obavezama, a koje sve je na sebe preuzeo Budžet RS, Ugovor takođe Prodavcu osporava mogućnosti da naplati svoja odložena potrživanja prema trećim preduzećima, ako za to ne dobije saglasnost Kupca. Kupac, naravno, nema interesa da za to daje saglasnost, pa samim tim nema ni interesa da na bilo koji način vraća te dugove. To znači, da je 133 miliona KM zauvijek izgubljeno po budžet.
Konačno, nije spomenuto u Ugovoru kakva je sudbina komercijalnih potraživanja Preduzeća prema trećim licima. Njihov iznos i status, tj. kome će pripasti – nije vidljiv iz ugovora, a po iznosu, neke analize pokazuju, može parirati i prodajnoj cijeni. Ukoliko bi pripala Kupcu po eventualnoj naplati, moguće je da će građani ovu prodaju rafinerije ispatiti trostruko iz vlastitog džepa!
Tek pošto Prodavac ispuni sve svoje obaveze, Kupac se obavezao da će započeti sa realizacijom Programa rekonstrukcije, s tim da se Kupac obavezuje da će pustiti u pogon „staru liniju“ u roku od 6 mjeseci od datuma prenosa. Ako pak, dođe do neispunjavanja obaveza, strane će se dogovoriti da nakon pregovora potpišu saglasnost o produženju rokova obaveza kupca“. Tako se u nedogled može otezati početak rada „stare linije“.
Članom 6 Ugovora Kupac i Prodavac su se sporazumjeli da će zajednički odobriti sredstva za izgranju pruge B. Brod-Modriča. Nije jasno koliki su to drugi troškovi i iz kojih izvora će ih Vlada obezbjediti. Kupac sebi Ugovorom rezerviše pravo da koristi prugu za svoje potrebe, s tim što će prvih 20 godina plaćati samo naknadu faktičkih troškova čime se Ugovorom daje ili obećava koncesija mimo procedure propisane nadležnim Zakonom.
Prodavac se dalje obavezuje kupcu da će obezbjediti „najpovoljniji režim, uključujući dobijanje beneficija po pitanju poreza“, što je direktno narušavanje konkurentnosti tržišta i ravnopravnosti svih učesnika. Naravno, domaći poreski obveznici nisu u mogućnosti kod Vlade da obezbjede niže kamatne stope ili otpise poreza, ali privredni giganti iz Rusije jesu. Slične povoljnosti oko certificiranja, planiranja, izgradnje itd. Vlada obezbjeđuje ruskom partneru, za što privrednici RS potroše nekoliko godina i velika sredstva u administrativnim troškovima, te često – mitu kojem su izloženi. Pored toga Vlada je na sebe preuzela obavezu i „povećanja konkurentnosti proizvoda“ čime se obavezala Kupcu obezbjediti najpovoljnije uslove na tražištu kao i da će da radi na povećanju konkurentnosti njegovih proizvoda.
Prodavac se obavezao Kupcu na neke buduće obaveze za koje nije jasno da li ih uopšte može ispuniti. Naime, Prodavac garantuje Kupcu da će mu omogućiti kupovinu zemljišta u luci Ploče za izgradnju terminala za derivate nafte, iako se ista nalazi u Republici Hrvatskoj i van je bilo kakve jurisdikcije države BiH pa samim tim i Prodavca. Ako se radi o potraživanjima BiH po osnovu ranijih investicija u luci Ploče, ostaje nejasno kako Vlada RS može ispuniti ovu obavezu. I drugo, Prodavac se obavezuju Kupcu da će mu po posebnom ugovoru omogućiti kupovinu „akcija naftovoda od luke Omišalj do rafinerije i cjevovoda za derivate do luke Opatovac u Srbiji, odnosno akcija kao i pravo prečeg provođenja geoloških istraživanja i vađenja nafte na teritoriji RS. Vlada je priznala i pravo na akcije JANAF-a novom vlasniku, u slučaju da se tako sukcesijom odluči. Istovremeno, mimo Zakona o koncesijama dodjeljuje pravo na geološka istraživanja i eksploataciju nafte direktnim davanjem koncesije putem Ugovora. Ovim članom se Kupcu otvaraju sva vrata da bude totalni monopolista na tržištu naftih derivata, barem u RS, jer će Prodavac, u cilju eliminisanja konkurencije, moći primorati sve budžetske potrođače, da derivate kupuju od rafinerije. Inače, Članom 52 stav 2 Ustava RS propisano je da su zabranjeni monopoli.
Konačno, Prodavac se obavezuju Kupcu, da će po posebnom ugovoru, u skladu sa zakonom, omogućiti „po pravu preče kupovine imovine koja se nalazi na prostoru naftnih skladišta „Vrbanja“ u Banja Luci i „Brezičani“ u Prijedoru…“ Znači li to da će Vlada, postupajući, opet, po posebnom zakonu, i, opet, po principu neposredne pogodbe, ako to Kupac bude htio, privatizovati i ova dva naftna skladišta? Kao i gore, nije jasno zašto se Prodavac poziva na pravo preče kupovine, kada se ne radi o tom institutu, već o privilegovanom položaju Kupca na tržištu RS.
Iako se u dijelu ugovora Kupac obavezao zadržati isti broj radnika, Ugovor daje preovlađavajuće pravo da otpušta radnike bez obzira što se obavezao da će tokom „Perioda rekonstrukcije zadržati isti broj zaposlenih“. Ugovor ne predviđa nikakav mehanizam zaštite zaposlenih.
Ugovor omogućuje Kupcu da bez saglasnoti Prodavca otuđi osnovna sredstva u vrijednosti manjoj od 25% od ukupne imovine Preduzeća, te može prodati osnovna sredstva kada prikuplja finansijska sredstva za potrebe osiguranja obrtnih sredstava. Ovo možda signalizira da Kupac neće imati sviježeg kapitala za dodatno investiranje, te će moći da vrši statusne promjene, moguće vezano uz kupovinu naftna skladišta Vrbanja i Brezičani, te se isključivo preorjentisati na distribuciju i prodaju nafte, ali ne i na rad rafinerije? Pored toga, Ugovorom nije predviđena eksplicitna zabrana Kupcu da ne smije da otuđi imovinu ili akcije, pa čak ni za vrijeme rekonstrukcije, nego mu su date široka mogućnosti da imovinu opterećuje i bez saglasnosti Prodavca, dok su mu data gotovo neograničena prva na opterećenja akcija. Inače rokovi faze rekonstrukcije su definisani kranje labavo uz mogućnosti neograničenih produžetaka. Ne predviđa se niti angažman nezavisne revizije da utvrdi ispunjenje predviđenih investicija i programa rekonstrukcije. Rokovi garancija su takođe sporni, te Vlada može doći u situaciju da odlaganjem neće biti u stanju da je realizuje.
Interesantna klauzula Ugovora daje mogućnost da, ukoliko se ova privatizacija proglasi pravno spornom ili poništi Prodavac opet, nadokanadi Kupcu gubitke. Tako da ruski partner zaista nema nikakvih rizika! Pored toga, Ugovor tretira akcije rafinerije kao državni kapital Vlade Republike Srpske, a ne vlasništvo RS i njenih građana, što je prilično indikativno.
Transparency International BiH očekuje izjašnjenje Vlade RS o dijelovima Ugovora, uz objašnjenje građanima po svakoj klauzuli pojedinačno, zbog čega je Vlada zaključila upravo takav Ugovor sa navedenim formulacijama i koji je ekonomski interes građana RS od takvog Ugovora.