BEOGRAD – Poslije skoro četiri decenije života i rada kompanije „Cepter“, s punim uvjerenjem kažem da naša zemlja, danas Srbija, a nekada Jugoslavija, nije imala, niti će imati ličnosti koje su sa svojim srpskim porijeklom i imenom stvorile ovakav biznis svjetskih razmjera. Kažem biznis, izuzimajući prošle ili buduće velikane iz polja nauke ili nekih novih tehnologija, koji će možda doprinijeti nekoj vrsti poslovnog uspjeha, rekao je u intervjuu za NIN Filip Cepter, vlasnik kompanije “Cepter”.
Filip Cepter za NIN dodaje da se uspjeh neće ponoviti ni u domenu mecenstva, jer mnogo je toga što su on i njegova supruga ostvarili i finansijski podržali u proteklih 30 godina, a za šta kaže da će ostati „narodu i ovoj zemlji“.
Kažete ostaće narodu i zemlji, ali pod imenom Filip Cepter, a ne Milan Janković. U Banjaluci ste nedavno rekli da se od korijena ne može pobjeći. Jeste li se Vi od njih, promjenom imena, indirektno odrekli i svoj poslovni identitet vezali za druge prostore?
Vlastito ime nije garancija za bilo šta. Inače, naziv Cepter znači žezlo ili skiptar (od grčke riječi skeptron). To je jedna od vladarskih oznaka, simbol moći i suverenosti. Ako je ime znak, ponosan sam što se uz moju kompaniju vežu moć i suverenost. Za to sam se borio. Promjena imena je bila racionalna odluka i zbog nje se ničega nisam odrekao. Svakodnevno sam prisutan i aktivan u Srbiji i Republici Srpskoj, i to se vidi – gradim i poklanjam, pomažem ili ostavljam zadužbine. Uostalom, odluka da promijenimo ime i prezime došla je sasvim spontano jer smo se poistovjetili sa svojim ostvarenjem “Cepter”, u koje je, do tada, bilo uloženo 15 godina danonoćnog rada.
Da li je bilo jednostavno promijeniti i poslovnu filozofiju i ambijent te davne 1980. godine kada ste otišli u Beč, i to iz zemlje socijalizma u zemlju kapitalizma?
Treba podsjetiti da sam ja otišao u Austriju zbog usavršavanja njemačkog jezika, bez namjere da tamo i ostanem, apsolutno neopterećen pozitivnom ili negativnom ocjenom bilo političke bilo ekonomske situacije u zemlji. Proveo sam na praksi šest mjeseci, u jednoj austrijskoj firmi i osetio da je lako prilagoditi se boljem. Uređen poslovni ambijent ne zahtijeva kombinatoriku tipa traženje rupa u zakonima, političke podrške… Vidio sam šansu za dostojan rad i odlučio sam da ostanem.
Koliko je brzina Vašeg prilagođavanja novim uslovima bila ključna za svjetski poslovni uspjeh i ima li u tome udjela i srpski inat, jer ste iz tadašnje firme ispraćeni sa nevjericom i zluradošću pojedinih kolega?
Ne znam kako su moje kolege doživjele moj odlazak u Beč, jer niko nije mogao ni da nasluti ono što sam postigao. Nisam ni ja sâm. Odlučio sam da ostanem sa skromnim ambicijama – da zaradim i uštedim 100.000 njemačkih maraka. Kada bolje razmislim, u korijenu svega bila je želja da svoje stvaralačke potencijale, kojih sam bio svjestan, oslobodim i isprobam u normalnom, demokratskom, uređenom prije svega i, rekao bih, poštenom ambijentu. U fer utakmici, na tuđem terenu. I eto, uspio sam. Sa mnogo rada i strpljenja.
U toj fer utakmici, da li je bilo iluzija ili nefer poteza koji su Vam otežavali pobjedu?
U mnogim zemljama proveo sam više od godine u pregovorima oko unošenja u zakon mog, do tada jedinstvenog, direktnog marketinga u prodaji. Ovog puta pomenuću Francusku. U njoj već sam pojam zdrave ishrane izaziva odbojnost. Ukusna – da, ali zdrava? Velikoj svjetskoj firmi, koja je imala dozvolu za ovakav rad, tri puta je rad zabranjivan. O obavezama kompanije prema zaposlenom da i ne govorim. Zato smo imali veliku firmu na Šanzelizeu, šop u najprometnijoj aveniji Sen-Žermen-de-pre. A onda, nakon godina formalnog ubeđivanja sa regulatornim telima, odjednom se mojim direktnim marketingom prodavalo sve, od donjeg veša do umjetničkih slika i automobila. Mislim da je Francuska posljednja zemlja u Evropi koja je otvorila svoju prvu prodavnicu zdrave hrane.
Vaš prvi poslovni korak napravljen je sa šerpama. Otkud ideja za novu vrstu proizvoda koje svako domaćinstvo ima, i to po mnogo nižim cijenama od vaših?
Mnogo je faktora koji su doprinijeli mom poslovnom uspjehu. Svakako je jedan od njih vještina spoznavanja okolnosti, konsekvenci koje su neosporne, te pronalaženja rješenja za prevazilaženje istih. Dakle, brzina prilagođavanja. Uzgred, tako glasi i jedna od definicija inteligencije. Ne postoje vječno kurentni koncepti niti vječno kurentne robe. Postoje samo dobro (ili loše) osmišljeni poslovni koncepti. I apsolutno predavanje svojoj ideji, istrajnost, marljivost. Kada sam započeo posao, postojalo je na stotine proizvođača koji su prodavali šerpe. Iako sam proglašen za kralja šerpi, Der Midas der Töpfe, ja od početka prodajem posuđe sa potvrđenim performansama, zaštićeno brojnim patentima. Danas, potpuno nekažnjeno, bezobzirno, sa netačnim tvrdnjama o kvalitetu istovjetnom našem, posuđe prodaje na stotine malih, velikih, pravih ili fantomskih firmi. Za mene su te reklame kao stari film koji sam osmislio i gledao pre 40 godina. Ne zaboravite da su se svi aktuelni materijali pojavili nakon našeg posuđa od čelika.
Prodali ste više od 20 miliona šerpi, ali Vi tvrdite da se niste obogatili njihovom prodajom već životnim stilom. Da se niste obogatili na prodaji iluzije da iz vašeg posuđa izlazi samo zdrava hrana, u koju su mnogi povjerovali zbog dobrog marketinga?
Jedan od najvažnijih marketinških postulata glasi: ljudi ne kupuju predmete/robu, već emociju – predstavu o sebi i svojim željama i emocijama. Svi imamo jednu, univerzalnu potrebu i želju: da živimo duže, budemo zdravi, da mladost i ljepota potraju što duže. Sva moja poslovna filozofija, i svi proizvodi kompanije “Cepter” idu u susret tim iskonskim ljudskim potrebama i željama. Mi, dakle, ne prodajemo iluziju, jer su svi naši proizvodi opipljivi, provjerljivi i zaista rade. Zato i trajemo ovako dugo. Ljude ne možete obmanjivati na dugi rok.
Provjerljivi i kada je riječ o postulatu pripreme zdrave hrane?
Do “Ceptera”, nijedna prodaja posuđa nije bila bazirana na postulatu pripreme zdrave ishrane. Ni američka firma koja je prodavala čelično posuđe, lošijeg tehničkog kvaliteta od Cepter posuđa, a u kojoj sam ja bio uspješan menadžer i nekoliko godina jedan od direktora, nikada nije pomenula pojam nutricionizma – kao navike na kojoj je bazirana prodaja. A nama je ona bila vrlo bliska, pa smo novim naučnim saznanjima našim prodajnim konsultantima stalno davali elemente za unapređenje. I ne samo to! Ja sam u svakoj svojoj firmi ili šopu uposlio nutricionistu, koji je klijentu davao preporuku i ujedno sa njim obavljao konstruktivan razgovor o opštem zdravstvenom stanju, pošto su ti nutricionisti uglavnom bili ljekari. Samo bih podsjetio da sam do 2000. godine imao kompanije u 51 svjetskoj prestonici. U kakvoj realnosti vi živite ako su vam iluzije zdrava ishrana ili zagađenje životne okoline? Sve je isto bilo i prije 40 godina, samo što to neko shvati na vrijeme, neko kasno, a neko nikada.
Realnost u Srbiji je da mnogi nemaju novac za tako skupo posuđe da bi spremili zdravu hranu…
Najskuplje je zdravlje, a lijek tvoj treba da bude hrana. Koliko je hrana važna za preventivu, ali i da se izliječiš od bilo koje bolesti, od antike do danas je poznato. Ja sam se poveo za tom činjenicom i pokušao sam da ljudima razjasnim konkretne okolnosti na osnovu naučnih saznanja, činjenica. Naše djelo je to učinilo, promijenilo nas je, sjedinili smo se i s njim i kroz njega, a šerpe su samo bile alatka koja je omogućila da se taj smisao obistini, da se realizuje.
Da li su šerpe bile alatka da zaradite prvi milion? Koliko sada ima milijardi dolara ili evra na računu Vaših kompanija? Sada imate i druge proizvode, a Forbs Vas je proglasio najbogatijim Srbinom procjenjujući da ste „teški“ između sedam i devet milijardi dolara?
Volio bih da vjerujem Forbsu. Njihovo je da procjenjuju. Ja sam davno prestao da sabiram, što je i vrlina i mana svih velikih biznismena. Ono što znam, jeste da sam u Srbiji u kulturu bespovratno uložio više od 85 miliona evra, a u biznis više od 250 miliona, i to registrovanih do posljednjeg evra. Moja supruga i ja smo u svijetu rijetki ljudi, sa ozbiljnim novcem, koji su uložili u institucije kulture. Sjetimo se kako je ruinirano bilo zemunsko pozorište, preplavljeno pijačnim tezgama. Nakon toga, stvoren je teatar Madlenijanum, koji je postao ozbiljna institucija u Srbiji. To je bio veliki poduhvat, puno koštao, a na pitanje šta donosi, odgovor je – ništa materijalno, ali duhovno mnogo. To je smisao života moje supruge i ona neprikosnoveno to gura naprijed. Zato svake godine iz džepa izvadimo oko milion i po evra da bi to funkcionisalo. Ne znam da li se to vrijednuje na Forbsovoj listi.
Šta je formula Vašeg vrha u biznisu, znanje ili poslovna intuicija i ima li uopšte uspjeha bez neuspeha?
Čovječnost je osnovni znak prepoznavanja kompanije “Cepter”. U njoj je „tajna“ našeg planetarnog uspjeha, a njen jezik već 40 godina razumiju na svim meridijanima, u različitim narodima i kulturama, u 56 zemalja svijeta preko 85 miliona korisnika. Mnogo toga u pogledu naše kompanije bilo je mistifikovano, a mi smo uradili najjednostavniju stvar: osmislili smo, opredijelili se za jedan nov do tada nepoznat sistem marketinga i prodaje, usavršili ga, zatim uložili sebe u taj projekat i – uspjeli! A za sve to događaji su sustizali jedni druge, mitinzi, poslovna putovanja, hiljade intenzivnih razgovora s mnogim izuzetnim ljudima. Mijenjali smo svijet oko sebe, ali i sebe. Naše djelo je to učinilo, promijenilo nas je, sjedinilo smo se i s njim i kroz njega.
Niste mi odgovorili za neuspjehe. Smatrate li neuspjehom ulaganje u Ukrajini, gdje su Vam poslovi zamrli, da li Vaša biznis intuicija nije mogla da nasluti rat i koliko ste novca izgubili?
Poslovi u Ukrajini nisu potpuno zamrli. Nadamo se skorom završetku ratnih sukoba i okončanju te velike tragedije. Izgubili smo mnogo, ali smo decenijama gradili svoj renome i povjerenje kupaca iz Ukrajine, da bismo olako odustali. Animozitet između dvije nacije se i te kako osjećao u poslu, ali se normalan život ipak vodio u nekakvoj harmoniji. Uostalom, zbog rasprostranjenosti po svijetu, nijedan rat, nijedna inflacija nas nisu mimoišli. Rat ovakvih razmjera, vjerujem, nisu naslutili ni veliki igrači na političkom polju. Moja intuicija je životna, graditeljska, a ne destruktivna – preživjećemo i ovo!
Kako donosite poslovne odluke i da li ste kod nekih imali podršku političara za realizaciju?
Ne mislim samo na Srbiju, već svijet u kome je sve politika, pa i ekonomija. Nigdje i nikada. Bilo je susreta, da, ali kada sam već bio poznat. Razgovora o poslu i podršci nikada. Kada razmislim, i to je jedan od ključeva uspjeha – sam donosim poslovne odluke i koncepte u apsolutnoj nezavisnosti.
Da li zbog te Vaše nezavisnosti, neki od političara u Srbiji su Vas nazivali i kriminalcem optuživši Vas 90-ih da umjesto šerpi podajete oružje? Bole li čovjeka takve optužbe?
Mene te apsolutne laži nisu zaboljele, jer se znalo da to nije tačno, ali se znalo i ko i zašto stoji iza toga i zbog čega. Ako ne možeš da rasvijetliš motiv, onda je motiv biznis. Jedan neuspješan i osuđen srpski političar, kao i jedan maloumni ucjenjivač iz svjetske nevladine organizacije. Ali jeste moju suprugu, koja je već tada duboko ušla u svoje humanitarne i kulturološke projekte: Fond „Madlena Cepter“, Madlenijanum , galerija “Cepter”, Muzej Cepter. Po mojoj tužbi, na suđenju u SAD dokazano je i presuđeno da je sve bila kleveta bez ijednog dokaza.
Volite sebe da poredite sa Bilom Gejtsom i da tvrdite da ste prvu milijardu brže napravili od njega, tri godine poslije ulaska u svijet biznisa, tačnije 1989. godine. Kaje li se Milan Janković što nije zakoračio u Gejtsov svijet, već u ovaj Filipa Ceptera?
Davno, u jednom intervjuu, naveo sam to poređenje sa Gejtsom. I nevjerovatno je kako su svi to zapamtili. Tačno je da sam sa startnim kapitalom od pedeset hiljada poslije četiri godine prihodovao prvu milijardu tadašnjih njemačkih maraka. To je do tada, a i dugo poslije, bilo nezabilježeno Naveo sam primjer Bila Gejtsa, jer je njegov uspon tada bio nezabilježen. Ali suština moje poruke je i u sljedećem: lakše je postati nego opstati! Po tome se mjeri snaga kompanije, i vrijednost uspjeha. Žao mi je što se tada nisam upustio u tadašnju „tehnologiju”, u Gejtsov posao. Ne kajem se, nikada se ne kajem i ne osvrćem ako je nešto prošlo, nemam vremena, gledam samo naprijed. A koliko sam bliže, dalje, drugačije gledao od njega – posljedica je okolnosti. On je sa 17 godina kuckao na kompjuteru, a ja sam sa svojih 17 prvi put fizički vidio televizor u Domu kulture u Kozarskoj Dubici. Mislim da se sa intuicijom za biznis, kao i za bilo koje stvaralaštvo – rađaš, i taj duh i poriv ne možeš ugasiti do kraja života. Mašta je vječna.
Nemate lijepo mišljenje o političarima, ali ste se angažovali u višemjesečnim demonstracijama u Beogradu zajedno sa Zoranom Đinđićem. U Srbiji je opet neki vid protesta protiv aktuelne vlasti u kojima učestvuju i studenti. Da li biste im se danas pridružili?
Podržavam proteste, kao poslednji pokušaj da se riješe problemi, posebno ako su ugrožena osnovna prava i egzistencijalni principi, a koje institucije ne mogu ili ne žele da riješe. Pošto se elementarni zahtjevi institucionalno ne rješavaju, onda su protesti legitiman način pritiska. Ako se na proteste ne odgovori, naredni korak su blokade. Ako se nešto ne promijeni ni tada, slijedi ustanak, a to ne bi trebalo, niti smjelo da se desi. U pitanju je odgovornost izvršnih vlasti, koje moraju da su svjesne za činjenje ili nečinjenje. Vjerujem da je izvršna vlast svjesna slijeda događanja. Podržavam proteste protiv zagađenja, prije svega vazduha, vode, hrane. Živimo u gasnoj komori. Toliko otrova unosimo u sebe da nam je i život ugrožen. Da ne pominjemo fizičko i mentalno zdravlje. Ovim povodom, a to je najvažnije ovog momenta, svi treba da izađu, i izvršna vlast i opozicija. Svi smo jednako ugroženi, iako možda nesvjesni pogubnih posljedica. Od zagađenja ne može niko pobjeći. Mora svima da se rasvijetli opasnost koja ne prestaje. Rješenja postoje, samo treba neko da ih realizuje.
Ponovili ste i sada, kao i nedavno na jednom skupu, da živimo u gasnoj komori. Znate li da su mnogi to protumačili kao korišćenje straha ljudi da biste zaradili na prodaji vaših prečišćivača za vazduh?
Rekao sam istinu jer trenutno udišete vazduh koji je vjerovatno među najzagađenijim u svijetu. Nosioci funkcija, odnosno vlasti, mogli bi da budu malo kooperativniji i malo više da čuju da taj problem može da se reši. Država može da kupi 200.000 prečišćivača vazduha i da ih ugradi u svaki ofis, svaku kuću, u Boru, u Čačku, bilo gdje gdje je vazduh zagađen. Dramatično će se poboljšati uslovi. I poslije ovih poznatih činjenica, meni se imputira da ja promovišem zagađen vazduh da bih prodao prečišćivače. Velika većina svijeta je shvatila da prečišćavanje vazduha nema alternativu. Mnogi su u svijetu masovno počeli da proizvode prečišćivače vazduha. Posebno poslije izbijanja korone, kada je utvrđeno da se ona ne prenosi samo putem dodira, već mnogo više putem vazduha. To se radi jer je usput isplativ biznis, ali i kao pokušaj da se taj problem koliko-toliko prevaziđe.
U biznisu ste postigli gotovo sve. Da li biste se oprobali u političkim vodama, pa i riješili ovaj problem zagađenja, ili i dalje mislite da bi to bila degradacija za vas?
Da, ja sam to rekao. Da Vam kažem, ne samo degradacija, nego mislim da bi, iz moje perspektive, bavljenje politikom, a pogotovo na nekom višem nivou, bilo, kao što kažem, poniženje. Neke stvari, međutim, uvijek treba promijeniti, bez obzira u kom sistemu, u kojoj zemlji, pod kojim režimom, uvijek može bolje i treba bolje. Ja ne bih direktno u tome učestvovao, već kao neka duhovna podrška. Moje dostignuće u biznisu veće je od bilo koje pozicije ili položaja u politici. A pogotovo što znam da ne bih mogao ništa promijeniti.
Da li takvo mišljenje bazirate na osnovu iskustva u Olimpijskom komitetu, koji ste, iako zaljubljenik u sport, brzo napustili?
I na osnovu toga, ali i mentaliteta naših ljudi. Dobro je što se desilo na tom nivou; zato i kažem – nikada više. Nikakva javna funkcija, gdje zavisim od nekih periferaca, odnosno od ljudi koji ne pokrivaju opšti interes, samo svoj, ali na tako jedan neprihvatljiv način. Kada sam došao u Olimpijski komitet, htio sam da napravim sportsku organizaciju nezavisno od političke volje i raspoloženja određenih pojedinaca. I naravno, nisam uspio jer je morala da bude većina u komitetu, a ja je nisam imao. Tu sam tada vidio koliko je sve isprepletano i uvezano sa politikom jer su ulozi mnogo veliki, i ja tu nemam šta da tražim.
Takva uvezanost izgleda ne postoji na svetskoj sportskoj sceni, gdje je ime Vaše kompanije istaknutije i od “Mercedesa”. Da li je i to dobar marketing?
Na svjetskim manifestacijama ulažemo stotine miliona evra. Mi smo svjetska firma i treba na svjetskoj pozornici da se vidimo kao kredibilna, kao postojeća. To nije u pravom smislu sport, to je samo vid marketinga.
Koliko bi vaša poslovna sadašnjost i budućnost bila siromašnija da u njoj nema vaše kćerke Eme?
Porodica je najvažnija, sa njom se ne može ništa porediti, a Ema je naše najveće bogatstvo. Srpskainfo