LONDON, Novi val krize će najvjerovatnije opet najžešće udariti po već nastradaloj Evropi, smatraju Peter Boone i Simon Johnson. Oni smatraju kako evrozona sada predstavlja glavnu prijetnju svjetskom finansijskom sistemu [EPA] .
Svjetska ekonomija dospjela je u “ciklus sudnjeg dana”, kada joj nikakav rast neće pomoći da se razračuna s dugovima i počne novi život, upozorili su ekonomisti.
Do novog vala krize nije daleko, a političari se i dalje pretvaraju da vide svjetlost na kraju tunela i da znaju kako će nas spasiti, ukazali su Peter Boone iz Londonske ekonomske škole i Simon Johnson iz Sloan škole za menadžment Tehnološkog instituta Massachusetts (MIT).
Neodgovorno ponašanje regulatora finansijskog tržišta i najvećih banaka umnogome je bilo pokretač sadašnje krize, a umjesto da ih kazne, vlade i centralne banke su reagirale novim ulijevanjem novca i “razvezivanjem ruku” finansijskih regulatora.
Kada je kriza 2007-08. godine tek počinjala, mnogi ekonomisti su ukazivali da je ulijevanje novog novca bezumno, ali se njihovi glasovi nisu čuli u horu onih koji su tražili od vlada i centralnih banaka nove programe pomoći.
Sada je, međutim, situacija obrnuta: obilje finansijskih instrumenata regulatora ocjenjuje se kao glupost, a povećanje količine slobodnog novca na tržištima smatra se bezumljem.
Po Booneu i Johnsonu, “ciklus sudnjeg dana” ponovo dobija na snazi. Zaoštravaju se problemi u Japanu i SAD-u, a političari u obje države ne pokazuju veću zabrinutost, što, takođe, izaziva strahovanje.
Neispunjeni programi
Ponovni “ciklus sudnjeg dana” će najvjerovatnije opet najžešće udariti po već nastradaloj Evropi, još jače nego ranije, upozorili su navedeni autori.
Finansijski sistem zemalja evrozone izaziva sve veću zabrinutost, s obzirom da nema ekonomskog rasta, a programi za smanjenje budžetskih rashoda ostaju neispunjeni.
Klasičan primjer pogubnosti politike popustljivosti prema finansijskom sistemu je Japan, koji u posljednjih 30 godina ubrzano povećava svoj državni dug, koji je sada, sa 235,8 osto bruto društvenog proizvoda (BDP), najveći na svijetu.
Za sada je 95 pdosto japanskog duga u rukama domaćih investitora, koji su, kako se čini, zadovoljni niskim kamatnim stopama.
U SAD-u je situacija sasvim drugačija, ali i ona u suštini predstavlja “ciklus sudnjeg dana”.
Udio kredita u nacionalnom dohotku raste, veliki igrači na tržištima su postali previše krupni da bi bankrotirali i vladi, kao rezultat, ne ostaje ništa drugo do da ih subvencionira.
Vlada, međutim, u jednom momentu jednostavno neće moći sebi dozvoliti da dalje spašava banke, jer će biti nedovoljno onih koji su spremni kupovati američke obveznice, i tada će doći do kolapsa, upozorila su dvojica ekonomista.
Finansijski košmar
Polovina federalnog duga SAD-a je sada u vlasništvu stranaca i oni će ga držati sve dok budu vjerovali u dolar kao u sigurnu aktivu, a ova država na tom planu nema konkurente u svijetu.
Rasplamsavanje krize u evrozoni bi, uz to, podstaklo ljude na pribavljanje dolarske aktive.
Kad je riječ o evrozoni, za sada nema nijednog znaka da je ta monetarna regija sposobna oduprijeti se predstojećoj krizi i u tom svjetlu problemi SAD-a i Japana padaju u drugi plan.
Situacija kada su 17 nacionalnih regulatora i 17 nacionalnih vlada objedinjeni u jedinstveni sistem, gdje je uvijek moguće prebaciti odgovornost na nekog drugog i zatražiti pomoć, predstavlja pravi finansijski i regulatorski košmar i nije moguće da takav sistem ne bude podložan krizama.
Po Booneu i Johnsonu, evrozona sada predstavlja glavnu prijetnju svjetskom finansijskom sistemu.
Evrozona se suočava s mnoštvom problema, uključujući nedovoljan kapital banaka, ogroman privatni i državni dug i hroničnu nesposobnost mnogih država da ekonomski jačaju.
Raspad evrozone bio bi udarac za cijeli svjetski bankarski sistem, koji daleko više zavisi od te monetarne regije nego što ukazuju regulatori.
Tragedija evrozone već se čini neizbježnom, ali je najgore što se ona može prenijeti na SAD i Japan, kao i na druge razvijene ekonomije, zaključili su Boone i Johnson. Agencije