BEOGRAD, Ni pola kilograma svinjetine. Upravo toliko vrijedi prosječan sat rada u Srbiji.
I sa godinama se “tope” grami. Posljednja prosječna plata je bila 42.335 dinara, što znači da za pun sat zaposleni zaradi 240 dinara. A za skoro dvije trećine radnika u našoj zemlji i taj prosjek je nedostižan. Prije dvije godine sat rada je donosio 197 dinara u prosjeku. Tada se za njega moglo kupiti 5,2 vekne hljeba, a danas nešto malo više – 5,4. Skoro sve ostale namirnice sada troše više rada. Umjesto 3,3 litre mlijeka, sa današnjom satnicom može da se kupi 2,8 litara. Kod jaja je razlika još drastičnija. Nekada su se mogla kupiti skoro dva pakovanja od po 10 komada, a danas – 16 komada.
– Prosječna zarada u Srbiji prije dvije godine i sada ima sasvim različitu kupovnu moć – smatra ekonomista Dragovan Milićević. – Zarade ne mogu da prate trend cijena jer na njihovo kretanje utiču različiti faktori koji uslovljavaju pad ili rast standarda. Kada bi cijene pratile inflaciju onda ne bi bilo različitih kretanja cijena i standarda. Na cijene hrane utiču troškovi poljoprivredne proizvodnje i naravno ponuda i tražnja. Hrana je praktično esencijalna potreba i za nju se moraju izdvojiti neophodna sredstva. Različiti kartelski sporazumi u tom smislu imaju veliki značaj upravo zbog činjenice da ove proizvode nije moguće zamjeniti niti odložiti njihovu potrošnju.
Meso je sve dalje od tanjira prosječnog potrošača. Prije dve godine za kilogram teletine valjalo je raditi pola dana. Danas smo i tu polovinu “probili”. Za kilogram ovog mesa na poslu moramo da ostavimo čak 4,2 sata. Razlika se osjeti i kod jeftinijih vrsta mesa. Za sat rada nekada smo mogli da kupimo 500 grama, a sada 400 grama svinjetine. Satnica nam nije dovoljna ni za kilogram piletine. Fali nam najmanje 60 dinara.
Kretanje zarada je određeno prije svega situacijom u kompanijama, državi Srbiji generalno, zavise od privredne aktivnosti i produktivnosti – dodaje Milićević. – Njihov rast limitiran je prije svega troškovima i ukupnim prihodima. Naravno da u krizi privredni ambijent nije povoljan i samim tim nema prostora za povećanje realnih plata bez inflacije.
Kada je u pitanju tehnika, mjerila su drugačija. Modeli od prije dvije godine više nisu aktuelni, pa su i jeftiniji. Tako za “filipsov” LCD televizor od 32 inča 2010. godine valjalo je raditi 279 sati, skoro 35 radnih dana. I tada je taj uređaj koštao 55.000 dinara. Danas može da se kupi i za 41.000 dinara, pa odnosi “svega” 171 sat. Ako bi tadašnjem LCD-u, danas odgovarao 3D model, za njega iz firme se bi izlazilo čak 417 sati, jer košta oko 100.000 dinara.
Prilično iznenađujuće, današnja računica pokazuje da se sa prosječnom platom brže dolazi do automobila. Prije dve godine za auto od 10.000 evra valjalo je raditi 5.076 sati. Ove godine, ne samo što se za tu sumu može kupiti bolja limuzina, nego se i odrađuje koji sat manje – 4.916 sati. To je 614 radnih dana, odnosno oko 28 mjeseci provedenih na poslu.
Život za stan
Prije dvije godine u Beogradu se mogao kupiti stančić za 50.000 evra. U tom trenutku za njega je trebalo raditi 25.380 sati. To je 3.172 dana, što je 144,5 mjeseci. Stan je tražio punih 12 godina rada. Pod uslovom da se cijela plata, do posljednjeg dinara, ostavi sa strane. Isti uslovi važe i danas, samo do 50.000 evra na poslu treba provesti manje nego prije dve godine 24.583 sata. To je četiri mjeseca manje nego prije dvije godine. Novosti
